U mom osobnom rječniku, a on ne stoji čak ni na policama vlastite biblioteke a kamoli da se može posuditi u javnim knjižnicama, postoje dvije imenice koje mi donose poprilično muke. Čudno, i mnogima nerazumljivo, pogotovo što je riječ o imenicama koje bi uz sebe trebale vezati najtananije emocije. Jer tako je, barem se nadam, kod većine ljudi na ovom našem sve tužnijem planetu.
Prva je imenica ženskog roda i ona glasi majka. Riječ je to koju sam počela izgovarati zakoračivši dobrano u četvrto desetljeće života. I možda je u ovom trenutku ne bih ni spominjala da ona nije duboko povezana s drugom imenicom, imenicom u muškom rodu, riječju poljubac.
Odrasla sam bez biološke majke. Onu koja me rodila gotovo da i nisam smjela spominjati. Samu sam imenicu izbjegavala. Lice majke u mom je sjećanju bilo naslikano tehnikom akvarela. Boja se razlijevala preko rubova papira i mutila jasne konture očiju i usana.
O tome sam, u vrijeme odrastanja, mogla razgovarati samo s jednom svojom prijateljicom. I ona je, baš kao i ja, odrasla kod rođaka. Majku je viđala rijetko. Prijateljica me znala, a i htjela, slušati kad sam joj pričala o tome kako me nikada nitko od mojih rođaka, ni kao djevojčicu, nije stavio u krilo i poljubio. Poljupci koje sam dobivala, i imala priliku uzvratiti, mogli su se, kroz kalendarsku godinu, izbrojati na prste dviju ruku. Rođendani, Božić, Nova godina, Uskrs, dobrodošlice gostima…
„Ljubav se ne dokazuje lizanjem“, znala je reći moja starateljica, moja teta J. „Zanimaju me samo djela“, nastavljala je. I ja sam joj vjerovala. Jer, na djelima je bila nepogrešivo velikodušna. Njena škrtost u iskazivanju emocija, pa i poljupcem, postat će mi jasnija tek kad zakoračim u zrelost. Tada ću razumjeti i razloge zbog kojih je svaki poljubac na ekranu, popratila: „Ma, fuj“. Jer, onaj koji je njoj uništio vjeru u poljubac, odlučio je tu vjeru usmjeravati prema drugoj ženi. No, do razotkrivanja je došlo prekasno. I ja više s riječi poljubac nisam mogla skinuti naslage koje su se taložile godinama, procesima jako nalik na one koje su mijenjale značenje riječi majka.
Za razliku od mene, moja je prijateljica rano rodila kćer i odselila iz našeg gradića. Često sam odlazila k njoj. Živjela je u malom istarskom mjestu. Svaku našu zajedničku temu, ona je vraćala na priču o svom djetetu. Možda su joj poneki to i zamjerali, ali ja nisam. Davala je ono što je njezinoj duši oteto.
Jedno smo proljeće hodajući uz more, susrele grupu mladih djevojaka. Među njima je bila i njezina kći. Petnaestogodišnjakinja se izdvojila, potrčala svojoj mami, zagrlila je i počela ljubiti. Izgledalo je kao da su se susrele nakon dugog vremena, nakon što su godinama, i to ne svojom voljom, bile razdvojene. Ostale tinejdžerke su ih gledale u čudu.
Na isti sam način tu majku i kći gledala i ja. Kad se djevojka vratila svojoj ekipi, moja je prijateljica sa smiješkom promrmljala: „Čudno, znam…“. Priznala sam da jest malo čudno. Sjećam se da sam čak i izgovorila kako bi bilo prirodnije da se kći „napravila“ da je ne vidi, jer u tim njezinim godinama otpor mladih je očekivan i prirodan. Da, izgovorila sam riječ prirodan. I moja je prijateljica bila posvema u pravu kad mi je uzvratila s: „ Prirodan, od mene to ne očekuj. Naši životi nisu bili prirodni. Tebi jesu?“. Zaželjela mi je da i ja sama na vlastitoj koži jednoga dana provjerim hoću li, kad su poljupci upućeni vlastitom djetetu, biti prirodna.
I, srećom, dobila sam priliku provjeriti to. I nisam prirodna. Svoje dijete sam počela ljubiti od prve sekunde, i ne prestajem godinama. A moja M. je tako nalik na mladu djevojku koja je istrčala iz grupe i zagrlila svoju majku. Iako joj ne pripovijedam kako sam se osjećala kao dijete koje je kroz godinu brojalo dobivene poljupce i znalo da ih je svojom poslušnošću i uspjesima zaslužilo daleko više, moja M. to razumije.
Često se, u tim trenucima dok je ljubim u kosu, vjerujući kako poljupcima gradim štit otporan na najjače životne potrese, smije i govori: „A da nas netko vidi, što bi rekao, možda bi nas uputio psihijatru. Joj, da ima neki brojač, koliko bi on poljubaca zabilježio do sada.“
Moja M. još uvijek, na desetke puta dnevno izgovori vokativno „mama“, a ja se svako malo zaletim i poljubim je. U zajedničkom projektu vraćamo tim riječima njihovo temeljno značenje i dokazujemo njihovu povezanost. Poljupcima iskazujemo i brigu, i ljubav, i slabost, i nadu, i strah, i ne pristajemo, u isto vrijeme, vjerovati da poljupci mogu biti i lažni, i izdajnički.
Književnica Julijana Matanović
+