Kada pomislimo na groblja, pomislimo na bol, patnju , tugu. Posjećivanjem grobova svojih pokojnih na blagdan Svih Svetih,vidjela sam nešto čega, osim svijeća i cvijeća bilo najviše, a to su osmijesi.
Svi smo se smiješili, da li zato što smo sreli naše „stare“ drage poznanike, rođake, da li iz radosti što smo tu, na svom tlu, kraj svojih pokojnika, gdje uvijek rado dolazimo.
Vidjela sam i sjetne osmijehe upućene prema grobovima svojih najmilijih, kao da su im govorili, ne boj se,mi smo tu, kraj tebe.
Osmjehnula sam se i za vrijeme misne propovijedi , sjedeći na pročelju spomenika pokojnog Tate, kada sam „bacila“ pogled prema svojoj kćerki i vidjela ispod crnih hlača čarape, jedna roza, a druga plava, s obzirom na njeno umjetno opredjeljenje u životu, to nije čudno, ali čarape smo vidjeli svi i svi smo imali osmijeh na licu, ali i On bi tako htio.
Anica Bošnjak