Kratka istinita priča o malom 12-godišnjem dječaku Ivanu iz jednog primorskog gradića, koja se mene dojmila.
Gledao Župnik sa prozora dječaka kako svaki dan dođe do crkvenih vrata i zadrži se par sekundi i ode. Pitao se on, što to dječak radi , da li želi nešto da ukrade, i priđe on njemu jedan dan i pita, mali što ti tu radiš? Ništa, odgovori dječak. Kako ništa, dođeš tu, zadržiš se par sekundi i odeš. Pa ništa, kaže dječak, dođem do vrata i kažem „ Isuse ovdje Ivan“ i odem. Začudi se župnik, ali dobro.
Nakon nekog vremena, dogodila se saobraćajna nesreća, u kojoj Ivan bih teško ozlijeđen, ali se oporavljao nevjerojatnom brzinom, i k tomu cijeli je odjel ohrabrivao svojom veselošću.
Čuo i Župnik za njega, otišao k njemu, pa ga pita, Ivane vidim svima si potpora, a i sam si teško ozlijeđen, kako to uspijevaš. Imam prijatelja, kaže Ivan, koji svaki dan u podne dođe i ohrabri me. Kako kaže sestra, u podne je ručak, nitko ne dolazi. Je kaže Ivan, dođe mi prijatelj, zadrži se par sekundi i kaže „Ivane ovdje Isus“.
Anica