Čekajući svog prijatelja ispred restorana starija dama je primijetila preko puta ulice staraca koji prodaje jaja. Prešla je ulicu i prišla mu. Jesu li to vaša domaća jaja? Ova desno su od mojih koka, a ova druga su od dvije žene što stanuju blizu mene. Jutros nisu mogle doći, pa sam im ja ponio da prodam.
- Jesu li to vaša domaća jaja?
- Ova desno su od mojih koka, a ova druga su od dvije žene što stanuju blizu mene. Jutros nisu mogle doći, pa sam im ja ponio da prodam.
- Onda dobro, važno mi je samo da su domaća. A koliko vam koštaju?
- Pa eto trideset komada prodajem za šest maraka.
- Puno mi je trideset. Uzela bi samo deset, ali ako ćete mi dati za jednu i po marku.
Starac joj na to odgovori: uzmite ih po cijeni koju želite, jer je to možda i dobro za početak. Danas nisam prodao ni jedno jaje.
Gospođa je uzela svojih deset komada jaja, i sva sretna što je spustila cijenu pretrčala ulicu i sa prijateljem ušla u restoran. Nakon završenog ručka konobar je donio račun na iznos od četrdeset i šest maraka. Izvadila je iz novčanika pedeset maraka, nasmiješila se konobaru i rekla: „zadržite ostatak.“ Za konobara je to sasvim normalno i u redu jer je navikao da mu se ostavlja, ali za starog siromašnog prodavača jaja to je bilo veoma bolno.
Ovakvih priča je mnogo i svugdje su oko nas. I svi smo bar nekada bili i sami učesnici istih.
Zapitajmo se kakva je to sreća i uspjeh, kada od tih časnih i poštenih ljudi koji se bore da prežive pokušavamo uzeti i to malo, snižavanjem cijene njihovog proizvoda i mukotrpnog rada. Zapitajmo se također da li smo ostavljanjem napojnice nakon skupih ručkova, plemeniti i velikodušni. Biće da su se pobrkali lončići. Biće da smo izgubili milost. Bit će da smo dostojanstvo umotali u kaljav papir.
Nepoznati autor