Često smo indisponirani i nimalo optimistični prema budućnosti. Prošlo nam je doba uvijek prijalo iako nije bilo sredstava za život u izobilju. Radilo se i krpalo sa svih strana, ali se moglo živjeti i uživati od plodova rada. Današnja nam mladež ne ulijeva vjeru u budućnost.
Piše: Ivan VRLJIĆ
Koliko smo puta slušali priče starijih da današnja mladež ide u krivom smjeru. Nije to priča koja nema temelj, ali je zasigurno rečenica koja se često vadi iz konteksta i smisla današnjice. Najvjerodostojniji prikaz takvoga nazora imamo u egipatskom pismu jednoga faraonova službenika iz Staroga kraljevstva gdje se otac, malo imućniji i iz višega staleža, žali na tadašnju mladež odnosno svog sina koji ide u krivom smjeru i smatra da je kraj svijeta blizu. Evo, u 21. stoljeću slušamo kudikamo istu priču opetovanu i možda još odviše slikovitu.
Zašto je to tako?
Vjerojatno zato što moderni čovjek odviše gleda na prošlost, hita tri koraka naprijed za budućnost, no ne brine i ne živi za ono najvažnije – sadašnjost. Tehnologija i ubrzan tempo života učinili su svoje. Tvorci smo nečega što se smatra zaostalim, a to su pošten život, radinost i vjera u napredak. Toliko smo opčinjeni savršenstvom da nam smisao vremena i prolaznosti nemaju nikakav prizvuk normalnoga stanja optimizma ili pesimizma. Crne ekskluzivne vijesti iz medija svaki nam dan razbijaju um, a svjetska nam kriza pogotovo odzvanja u ušima. Čovjek je preživio sve krize burze mnogo prije vremena i preživjet će opet. Ekonomska je kriza stanje koje se odražava na ljudski duh nedostatkom optimizma. Ne vjerujemo u ljude, Božju providnost, ljubav, sreću i životni smisao.
Skučeni smo u vlastitom svijetu i nemamo prostora za druge. Naš je prostor previše opskuran i ograničen za druge. Potreba da se ostvarimo u svakom smislu zadaje nam teret koji je mnogima pretežak. Prevelika nas očekivanja ubijaju iz korijena, a podlegli smo nemogućim trendovima na koje nismo spremni i ne možemo ih ostvariti. Čovjek današnjice više nego ikad stoji na rascjepu prošlosti i daleke budućnosti.
Nedostaje mu vjera u sadašnjost. Ona se stječe polagano, korak po korak i stepenicu po stepenicu. Preskočite li samo jednu stepenicu više, past ćete i ozlijediti se. Moderni čovjek pred izazovom budućnosti i nostalgijom za boljom prošlošću ne živi za danas i za ovaj trenutak. Konstataciju o čovjeku i njegovoj nedosljednosti prema onome sada završit ću vlastitim citatom: Čovjek je jedino biće koje se stalno vraća na prošlost, konstatno gubi korak sa sadašnjosti i nadasve brzo prokocka budućnost.
Preuzeto s portala kerigma-pia.hr