Hoće li se zaustaviti kompromitiranje međunarodne zajednice pri uspostavi nove vlasti u BiH? To se pitanje ne treba smatrati uznemirujućim, nego nužnim. Svojom neodlučnošću međunarodna zajednica se ima smatrati (su)odgovornom što u proteklih osam mjeseci, otkako su održani prošlogodišnji listopadski izbori, nije još formirano Vijeće ministara BiH.
Dok je u Federaciji BiH je instalirana tzv. platformaška vlast kojom je grubo poništena većinska glasačka volja hrvatskog naroda. Stranke „platforme" okupljene oko SDP-a su izgurale iz federalne vlasti dva HDZ, koja su dobila najviše glasova Hrvata, a međunarodna zajednica je to (polu)šutke tolerirala. Formiranjem vlasti u Federaciji BiH mimo glasačke volje jednog naroda uskrsnula je boljševička politička praksa po kojoj nije važno što misle glasači nego je presudno što kaže SDP-ov komitet. Na taj je način umjesto demokratizacije, uzlet u BiH, kao ni u jednoj europskoj državi nakon pada komunizma, doživjela boljševizacija političke prakse.
No, strankama okupljenim oko SDP-a „zalogaj" nedemokratskog formiranja vlasti u Federaciji BiH nije utolio glad te su zinule i na državnu razinu željevši ustoličiti Vijeća ministara po istom modelu, te su isturile pretencioznog ali politički nedarovitog Slavu Kukića za mandatara. Činjenica da je Parlament BiH odbio prihvatiti takvu muljažu, po svoj prilici ovaj put nije ostavila ravnodušnom međunarodnu zajednicu i njenog Visokog predstavnika Valentina Inzka. „Hrvat mora biti na čelu Vijeća ministara BiH i ja to podržavam, a HDZ treba predložiti jednog jakog kandidata", poručio je Inzko nakon višemjesečnog oklijevanja. Ova Inzkova konkretna rečenica, kojom se nedvojbeno zauzima da čelno mjesto Vijeća ministara BiH pripadne kandidatu HDZ-a, izravno se suprostavlja svim tendencijama koje pokušavaju sofisticiranim ali nedemokratskim driblinzima nametnuti onog kandidata koji je bez glasačka potpore Hrvata. Ova Inzkova intervencija, mogla bi proizvesti dva učinka:
zaustaviti daljnju kompromitaciju međunarodne zajednice angažirane u BiH koja je ravnodušno promatrala političku eliminaciju Hrvata, ali i sasijeći političko šićarenje SDP-a i SDA. Upravo su te dvije partije, nakon zadnjih izbora, koristile institucionalnu nezaštićenost Hrvata u BiH i nastojale instalirati u vlast one stranke i kandidate za koje većinom nisu glasovali Hrvati. Stoga se Inzkovo zauzimanje za HDZ-ovog kandidata na čelu Vijeća ministara BiH ima smatrati i ozbiljnom opomenom kreatorima političkog omalovažavanja Hravata u BiH da međunarodna zajednica neće slijepo i nijemo nastaviti promatrati takvo mešetarenje.
Čini se svrsishodnim naglasiti kako bi se napravila greška ako bi hrvatski politički čelnici u BiH prakticirali trijumfalizam nakon Inzkovog poziva da predsjedatelj Vijeća minisitara bude kandidat HDZ-a. Ovakvu Inzkovu poruku treba dočekati politički zrelo i bez euforije. Tiha voda brijegove valja- šapuće narodna izreka. U politici je slično kao u sportu – nekorisno je energiju trošiti nepromišljeno, a pozitivne rezultate donosi ona taktika koja umije rasporediti snagu za dužu igru.
Inzkovo zauzimanje da predsjedatelj Vijeća ministara BiH bude kandidat HDZ-a, dakle koji ima hrvatsku glasačku legitimaciju, stječu se predispozicije za ravnopravniju političku utrku Hrvata u BiH. Ideji ravnopravnosti Hrvata u BiH, kojom se istodobno brani i zamisao tronacionalne BiH, treba udahnjivati superioronost nad sadašnjim manjkavostima dvoentitetskog ustroja BiH. Pri tomu se iz vida ne smije ispuštati da je izborom Emila Vlajkija za dopredsjednika Republike Srpske većinom srpskim glasovima, demonstrirana navika zatiranja glasačke volje Hrvata i u tom entitetu. Bez institucionalne autonomije, to se sada vidi i s Mjeseca, Hrvati u BiH ne mogu razvijati otpornost na viruse bošnjačke i srpske dominacije.
Za Posavinu piše Pejo Gašparević
3. srpnja 2011.{jathumbnail off}