Prenosimo propovijed vlč. Pave Brajinović

Draga braćo i sestre!

Svoje današnje razmišljanje na nedjelju svete Obitelji počet ćemo jednom zgodom iz školskih klupa. Jedan je vjeroučitelj u osnovnoj školi zadao malo neobičnu zadaću svojim učenicima. Trebali su naslikati svoju obitelj onako kako je oni vide i zamišljaju. Bilo je svega i svačega ali jedna je slika posebno privukla njegovu pažnju. Učenik je to odradio ovako: u jednom kutu njihove sobe naslikao je tatu a u drugom mamu kako svako gleda u svoj
kut. Ispod slike je pisalo: Nema dana da se ovo dvoje ne svađaju. Jedini način da budu mirni je da svako gleda u svoj kut i da se uopće ne vide. Samo tako može biti mir.
Zatim naslikao je svog djeda i baku kako leže u mrtvačkom sanduku također svako u svom kutu. Ispod slike je pisalo: Ovo dvoje cijeli život nisu našli zajednički jezik mirnog obiteljskog života, nema šanse da to učine ni poslije smrti zato sam ih razdvojio.

Sestra sjedi na podu ispod stola a kraj nje je napisao: Ovo je mjesto svakoj guski jer ona stalno gače, a odavde se slabije čuje, i manje smeta.

Zanimljivo je da sebe nije nacrtao u kući nego ispred kuće, i za sebe je napisao: Ja ionako ne spadam među ove unutra, jer sve je to ludo, ja barem pokušavam da budem pametan!
Draga Braćo i sestre! Mislim da će te se složiti sa mnom da ova situacija oslikava i mnoge naše obitelji. Dobro bi bilo da u svakoj našoj kući visi ovakva slika koja će nas svakoga trenutka podsjećati, što čovjek učini od kutka raja na zemlji kako je dobri i veliki Bog bio zamislio obitelj, kad je Adam zbog prvog grijeha bio protjeran iz zemaljskoga raja.

Slušamo svaki dan kako se jedni drugima tužimo: obitelji su postale nesretne, bolesne, ranjive, u krizi su, raspadaju se i sve ih je manje. Nitko nikoga ne sluša, još manje poštuje. Na žalost živimo u vremenu kad:
nitko niskim više ne može i ne želi živjeti!
svatko misli da je on najpametniji. Roditelji za sve optužuju djecu, djeca se stalno tuže na roditelje, a prazne priče samo pogoršavaju i onako tešku situaciju.
više puta sam slušao u razgovoru kako djeca ružno govore o svojim roditeljima. Oca zovu stari, a majku stara, neki ih nazivaju „ biblija“ aludirajući na njihovu starost i kako ih je već davno i davno pregazilo vrijeme.
Svjedočimo činjenici da ni roditelji ne ostaju dužni svojoj djeci. Mnoge sam roditelje čuo kako za svoju djecu govore:
Najbolje bi bilo da ih nemam, da ih moje oči ne vide, da ih vrag odnese, ma nek idu bilo kuda samo da nisu kod kuće da me ne sikiraju, a nije malen broj koji govore: ovo više nisu djeca, ovo su živi vragovi, i đavli su u paklu od njih bolji.

Dakle, kriza koja je zahvatila sva područja života, odražava se i u obitelj. Sve nam ovo govori da su za obitelj došla teška i sudbonosna vremena. Obitelj je toliko uzdrmana i ugrožena da joj je teško naći lijeka. Svaka se gotovo druga obitelj raspada. Nisu se još ni darovi podijelili,a mladenci već dodijali jedno drugom i razmišlja se o rastavi. Do vjenčanja sunce moje, poslije vjenčanja sunce ti tvoje jer sve je manje ljubavi, sreće, vjernosti i radosti. Zar je onda čudo što se sve manje čuje plač djeteta iz naših moderno uređenih kuća. Sve češće vidi se slika moderne majke kako šeta s ćukom u naručju, po parkovima grada a na lancu vodi svoje rođeno dijete.

Braćo i sestre! Dobri Bog zamislio je obitelj kao mali kutak raja u ovoj suznoj dolini i zato se sam utjelovio i preko nazaretske obitelji došao na ovaj svijet. Došao je k nama da bi ovu zemlju pretvorio u raj, a sve ljude u jednu veliku Božju obitelj, zato je obitelj svetište i ognjište ljubavi, za koje se nekad živjelo i umiralo, svojim životom i krvlju branilo.

Činjenica je da obitelj sve više razara i uništava nevjera i razvrat, rastave i abortusi. Mnoga djeca su ovisna o drogi, alkoholu i drugim porocima. Novine, razna piskarala, pornografski časopisi, televizija, uvelike uzrokuju propadanje obitelji i ubijaju obiteljsko ozračje i duh zajedničkog obiteljskog života. Jedan dječak bez roditelja kaže: ma bitno je da imam Internet, a roditelji bi samo smetali, ovako mogu raditi što hoću i želim. Nije li nam ova i ovakva izjava odgovor za prilike u kojima živimo.

Jedan ostarjeli zemljoradnik više nije imao snage raditi u polju. Sav teret poslova pao je na njegovog sina, koji je čitave dane provodio radeći, a predvečer vraćajući se kući, zaticao bi svog starog oca kako sjedi na klupi ispred kuće.

“Više nije ni od kakve koristi”, razmišljao je njegov sin. “Ništa više ne radi i zanima me, da li on zna da mi je postao teret, da mi smeta”.

Jednoga dana, isfrustriran zbog svega, sin napravi drveni sanduk, stavi ga u gepek svog auta i naredi svom ocu da uđe u njega. Bez ijedne riječi, otac uđe u drveni sanduk, sin zatvori poklopac i odvuče ga do jedne strme stijene, izvan sela.

Dok se spremao gurnuti sanduk u provaliju, začu lupanje iz sanduka. Otvorivši poklopac, i vidi oca kako mirno leži unutra upita sin: “Što je, što hoćeš?”.
“Sine, znam da me se namjeravaš riješiti, ali te ipak savjetujem da niz tu stijenu baciš samo mene i zadržiš sanduk, znaš – može zatrebati i tvojim sinovima jednoga dana” kad im budeš smetao, da te imaju u čemu dovesti,prije nego što te bace niz ovu provaliju, tihim glasom reče starac.

Ne varajte se, draga braćo i sestre! Bog se ne da izrugivati! Život je pokazao, tko što sije, to će i žeti! Narodna poslovica kaže: „Ti svoga oca iz kuće do praga, tvoj će sin kad odraste tebe preko praga“! Na žalost ovakve i slične slike ne obećavaju bolju budućnost.

Prijatelji dragi, zaustavimo se malo pred ovim i ovakvim životom. Nije li to bolni krik duše koja Boga nema, koja ljubavi nema, koja milosrđa nema, koja za Bogom vapi, koja Boga traži, koja u sebi osjeća krš i lom, pustoš i prazninu, jer to je mjesto predviđeno za našeg Stvoritelja a mi smo ga potjerali iz svoga života, iz svojih obitelji, misleći kako će nas usrećiti ovozemaljska dobra kojima smo podredili sav svoj život i život svoje obitelji.

Zato stanimo? Zaustavimo se! Zar ovo nije kritičan trenutak, kad moramo svi skupa zatražiti svemoćnu zaštitu i prosvjetljenje od novorođenog Krista, po zagovoru naše nebeske majke Marije,Isusove i naše Majke. Jer, ako se ne opametimo, ako se ne obratimo, nema nam spasa! Sami ćemo sebe uništiti. Prestanimo razmišljati što nam je učinio netko drugi, nego što smo učinili i još uvijek činimo mi sami sebi. Nisu tome uzrok materijalni problemi, čime se i mi pravdamo. Treba nam svima više duhovne snage i povjerenja u Boga darivatelja života, ako želimo izaći iz ovog životnog pakla.

Nije to bilo davno,kada smo sav svoj dugogodišnji trud i rad morali ostaviti i spašavati živu glavu. Dođoše ljudi i uzeše nam sve. U jednom trenu sve nestade kao mjehur od sapunice, a:
- radi jedne brazde zemlje nismo godinama razgovarali sa svojim najbližim;
- radi blaga ovoga svijeta izgubili smo svoju djecu jer nismo za njih imali vremena, morali smo raditi, morali smo nove kuće graditi, urediti i po najnovijoj modi namjestiti.
- gazili smo jedni preko drugih samo da dođemo do postavljenog cilja.

- svega i svašta smo radili samo nismo ono što je najpreče, svojoj djeci Boga nismo dali zato su im danas duše puste i prazne, bez vjere i ljubavi, pa zar je onda čudo što su vas ostavili i u svijet bijeli krenuli?
- kratko rečeno: ono što smo zaradili to su nam drugi uzeli,a mi ostadosmo prazne duše, praznoga srca, jer sami smo Boga iz svog srca izbacili, za Boga i svoju djecu vremena nismo imali.

I nismo se od svega toga pameti naučili. Po povratku, opet smo Boga u stranu maknuli,da bi zaradili, porušeno popravili i ukradeno nadomjestili kako bismo ispunili svoju praznu dušu. I što se dogodilo? Sada sami sve to ostavljamo, obnovljene i uređene kuće zaključavamo i ponovno odosmo trbuhom za kruhom, kopati tuđe kanale, praviti tuđe kuće, mesti i prati tuđe stepenice i pragove. Zašto? da se jednoga dana vratimo u mrtvačkom sanduku i budemo zadovoljni s dva kvadrata zemlje i četiri drvene daske i postanemo hrana crvima u hladnom grobu rodne nam grude koja nam nije valjala dok smo bili živi, a vraćamo joj se da u njoj istrunemo.

Zašto je obitelj zapala u krizu i zašto je došla ta opaka bolest? Zato što su obitelji izgubile Isusa Krista. On je temelj i oslonac svake obitelji. Nestalo je Duha Božjega, spremnosti na žrtvu, samoodricanja. Vjera je oslabila i kod nekih potpuno iščezla. Molitva se ugasila. Neka nas upravo Nazaret podsjeti što je obitelj i zajedništvo obiteljske ljubavi.

Braćo i sestre! Za bolje sutra treba nam napraviti jedan novi početak, jedan veliki iskorak.Treba nam obnova naših obitelji i temeljit obiteljski odgoj, vjernost u braku, kratko i jasno rečeno „TREBA NAM BOG“!Ne lažni bogovi-idoli kakvi se danas nude, nego Bog betlehemskih jaslica, Bog nazaretske obitelji, raspeti i uskrsli Bog, koji nam jedini može pomoći da i mi uskrsnemo iz ovog pakla koji smo sami sebi kreirali i u njega se uvalili.

Braćo i sestre! Želimo li vratiti mir i blagoslov u svoje obitelji otvorite vrata Kristu jer to je jedini prokušani put do prave sreće na zemlji! Drugog puta nema, nema i ne može ga ni biti jer tajna obiteljske sreće stoji u poštivanju Boga i njegovih zapovijedi. Unesimo u obitelji Kristovo Evanđelje i njegov Duh. Posvetimo se preko Bezgrješnoga Srca Marijina našeg nebeskog zaštitnika. Ako ovoga nema, sve drugo ne vrijedi ništa. Sveta Obitelj nas uči da je sreća u duhovnom bogatstvu. Zašto je sveta Obitelj bila sretna? Samo zato što je imala Isusa.

Dozovimo si u sjećanje program, što su ga naši biskupi prije više godina uputili iz Nina: Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi svetu Misu. Zato želimo li sreću, mir i blagoslov vratimo Boga u svoje obitelji, u svoje srce, u svoju dušu! Ako hoćeš da budeš sretan:
- vrati večernju i jutarnju molitvu, koja nam jedina može pomoći.
- oprostimo, da bi se i nama oprostilo, tako nestala mržnja a zavladala ljubav!
- nađimo vremena za svoju djecu, svoje stare, često puta zaboravljene roditelje.
- dok se za život borimo ne zaboravimo: ništa svojim rođenjem na ovu zemlju nismo donijeli, niti ćemo svojom smrću bilo što s ove zemlje ponijeti. Neka vam pred očima budu oni koji su s vama živjeli, radili, borili se, na kraju praznih i prekriženih ruku stavili smo ih u mrtvački sanduk, zakovali, i majci zemlji vratili.

Previše kukamo, a vrlo malo se od Boga pomoći nadamo. Samo Bog nam treba, samo Bog nam može pomoći ako želimo sebi i svojoj djeci blagoslovljenu budućnost ostvariti i preko nje vječnost osigurati. Jedno zapamtite i to u svome životu provedite, u tom duhu svoju djecu naučite: IZVAN KRISTA I BEZ KRISTA NESIGURNA JE NAŠA SADAŠNJOST A UPITNA NAŠA BUDUĆNOST.

NJEGOVA JE PROŠLOST! NJEGOVA JE SADAŠNJOST! U NJEGOVIM RUKAMA A PO ZAGOVORU novorođenoga Krista NEKA BUDE I MOJA I TVOJA BUDUĆNOST! AMEN!

Posavska Mahala, sv. Obitelj 2018
vlč. Pavao Brajinović, župnik