24
Thu, Sep
13 New Articles

Ružica Kopačević - Miličević
Typography

covjek i kamenBio jednom jedan čovjek, koji je živio u kući od kamena. Međutim, njegova kuća nikad nije bila dovršena, jer mu je nedostajo još jedan kamen pa da gradnja bude okončana.Tako je na jednom zidu ostao otvor, kroz koji je puhao vjetar, uvlačila hladnoća, peklo sunce, ali i koji mu je služio da kroz njega promatra zbivanja u svijetu.

Na drugom kraju svijeta ležao je jedan kamen, koji je cijeli život sanjao o čovjeku koji će ga pronaći i ugraditi u svoju veliku kuću, tako će on, postavši dio te velike statične cjeline, biti slavan i nezamjenjiv, kao spomenik. Tako su čekali. Kamen na čovjeka, a čovjek na kamen.

A onda su uvidjeli da od čekanja nema ništa, i svako od njih, vođen svojom čeznjom, krenuli na daleki put. Točno u ponoć, sreli su se na mostu satkanom od mjesečine. Njegova moć sastojala se u tome da je bio dobar slušatelj, ali i koji je cijeli svoj život čekao da se sunce utka u njega, i da tako i sam postane dio velike vatre, najmoćnije u svemiru. Ljuljaškao se, sašaptavao sa putnicima, krao njihove snove, vrebao i smišljao kako da se dokopa sunčeve snage.

Sunce je bezbrižno izlazilo i zalazilo, grijalo svijet svojim zrakama i tako služilo ciklusu vječnog bitka. Ni slutilo nije o čeznji mjesečevog mosta. Naprotiv, gledalo ga je s ljubavlju i divilo se njegovoj moći, da ulazi u snove čovjeka, diže mora i opet ih spušta, i pazilo da mu se previše ne približi, kako ga nebi opeklo svojom razarajućom snagom.

Stojeći tako nasred mosta, čovjek i kamen su se presretno gledali, jer je čežnji konačno došao kraj. I baš kad je čovjek ispružio ruku da ga dotakne, niodkuda, stvori se sunce, a kamen upi vrelinu vatre. Čovjek se prestraši žestoke vrućine, osjeti ljuljanje mosta, ustuknu, razočarano spusti ruku.
Mjesečev most progovori :“Molim te, ugradi taj kamen u moje podnožje.“
Čovjek se pitao zašto je to dobro, i zašto bi on tako lako drugome prepustio kamen, koji je i sam vjekovima tražio. Ni slutio nije, da je srebrni most imao namjeru da kamen iskoristi za upijanje sunčevog sjaja i moći, sve dok ga potpuno ne iscrpi i uništi.

Kada je čovjek prozreo luđački san mjesečevog mosta, da nadmudri i ukrade sunce, zamisli se, poče da strahuje i razmišlja kako da mjesečev most odgovori od njegove pogubne namjere.

Kamen je ćutao i slušao kako mudro zbori čovjek u nastojanju da spasi sunce.Tada mu je postalo jasno, da su naše čeznje samo male prevare, usmjerene protiv sveopće i sveobuhvatne logike svemira. Tek kada svoju čežnju suočimo sa tuđom, onda, na nultoj točki mjesečeve putanje, spozanjemo rušilačko tkivo, sebičnog duha. Shvatio je, da, ako se bude dao ugraditi u taj mali otvor, postat će samo jedan nepoznati djelić, zarobljenik za kojim nikad niko neće težiti. Hladni ornament, zagrljen sa bezbroj drugih, okamenjenih čežnji.

Čovjeku je postalo jasno, da bi ga taj kamen sigurno zaštitio od hladnoće i nepogoda, ali bi zauvijek umro iza zidina ispunjenja, daleko od prostranog svijeta, bez čežnje kojom se hranio. Jer, upravo taj mali nedostatak njegova doma, bio je zaručnički prsten vječnoga života.

Most od mjesečine ponovo je prostro svoja pleća, okupana tisućama mliječnih staza, osluškujući ljudska srca, pričao je sa tišinom, znao je, da samo ko pažljivo osluškuje, možeš spoznati svoje mjestu u svijetu.
Sjedeći tako, čovjek i kamen, u beskrajnoj stvarnosti nulte točke, na gozbi subatomskih čestica, natočili su napitak iz ibrika galaksije i utonuli u beskrajni san u hladovini polarnog svjetla.

R.M. Kopačević, 22.02.15