Lijepo, ugodno i biblijski pobjednički je hodati Osijekom 16. studenoga 2014. godine. Sjećanja naviru… Danas imamo neoborive i opipljive dokaze za to – Istina, uništava laž, Dobrota i dobri ljudi pobjeđuju svako Zlo bez obzira na njegovu snagu, bahatost, drskost, nasilje, mržnju koju sije u srca ljudi kakvu su stanovnici najistočnijih hrvatskih krajeva i na sjeveru i na jugu upravo u ovo vrijeme, 1991. godine trpjeli od JNA i pobunjenih Srba.
U petak, 14. studenoga bila je promocija knjige Žarka Plevnika „Crveni fićo“, zapisi ratnog reportera 1991./1992. Njegov je TV zapis o silovitom naletu tenka JNA na crvenog „Fiću“, kojeg je jednostavno samljeo, obišao svijet i zorno pokazao što se u lipnju 1991.u Osijeku događalo. Izravna izvješća u TV kamere s mjesta stradanja nevinih ljudi i djece, činjenice koje se ne mogu ni prebrisati, ni ušutkati, danas imaju ne samo povijesnu, nego upravo biblijsku vrijednost svjedoka Istine. Ova knjiga sabranih tekstova ratnog izvjestitelja iz Osijeka 1991./1992. je dokument povijesti i opomena da se s Istinom ne igra!
To su i svjedočanstva o raspoloženju Osječana koji su ispunjeni bolom, nevjericom da je moguće toliko mrziti i razarati, kao što se dogodilo upravo 16.11. 1991. kad je pogođen i zapaljen HNK ali i odlučnost da se upravo tu nastavi živjeti, da se tu stvori mir i obnovi sve što je iz dana u dan tada razarano, pogotovo HNK i sve crkve. Pred brojnom publikom izvještaj o tom događaju, čitala je glumica Vlasta Ramljak, koja je i sama doživjela tragediju HNK 1991., i u knjizi je njena fotografija gdje se kroz suze govori o tragediji, ali i odlučnosti da se kazalište i kultura, te ritam svakodnevnog života moraju sačuvati u gradu i tako građanima vraćati iz dana u dan dostojanstvo i optimizam.
U knjizi je objavljena i reportaža o prognanim Hrvatima iz Dalja na Uskrs 1992. Tu su i fotografije nesretnih ljudi i djece koji su samo u blatnim kućnim papučama, uz neiskaziva poniženja i rizike, uspjeli doći na slobodu, u Osijek, gdje su odmah smješteni u sklonište. Nitko u Osijeku, ma kako tu teško bilo, tada nije mogao zamisliti kakve strahote proživljavaju Hrvati i drugi nesrbi u okupiranom Dalju, kao i u ostalim okupiranim mjestima. Danas, 23 godine poslije u Osijeku vidimo biblijsku pobjedu Istine nad laži, nevinosti nad brutalnošću i nasiljem zahvaljujući upravo potresnim, sjećanjima Marijana Gubine u knjizi po kojoj je režirana drama „260 dana“ upravo danas, i objavljivanjem tekstova iz ratnog Osijeka 1991./ 1992. vrsnog novinara i izvjestitelja Žarka Plevnika u knjizi „Crveni Fićo“.
U subotu, 15. studenog 2014. u programu „Otvoreno kazalište“ HNK prikazana je predstava „260 dana“ – sjećanja Marijana Gubine, mladog, blagog i marljivog humanitarca na svim područjima ljudske bijede, a prije predstave knjigu „Crveni fićo“ predstavio je i prodavao za simboličnih 25kn sam autor, Žarko Plevnik (sav prihod ide za razminiranje istočne Slavonije), koji je došao iz Njemačke. Rekli bismo „sudbina“, a ja sam sigurna – Božja providnost je izrežirala da se ova dvojica Hrvata susretnu: Marijan Gubina, 1991. dijete na kome su, kao i na njegovoj obitelji i narodu, Zlo i zli ljudi iskaljivali svu mržnju spram Hrvata i svega hrvatskoga, kao metafora nevinosti, krhkosti i slabosti malog, nezaštićenog čovjeka i naroda, i Žarko Plevnik kao čovjek koji je proglašen „novinarom godine“, 1991./ 1992. svjedok jednog vremena, kao metafora biblijski vrijednog pripovjedača o tom vremenu. Marijan je danas mladi, odučni, kreativni i marljivi crveni fićočovjek – slika kakvu želimo u budućnosti naroda – da to bude čovjek i narod koji uvijek bira dobro, svakoj osobi pristupa i prihvaća ju u punini dostojanstva, i posebno skrbi za najslabije i najranjivije, a Žarko Plevnik je – neophodni svjedok, nositelj sjećanja, mudrosti i obveze da se istina živi, prenosi iz generacije u generaciju i tako stvara životvorno sjeme dobra, uspjeha i životne radosti svoga, ali i svih drugih naroda. Istina i Dobrota imaju veličanstvenu snagu Svjetla i Života. Bez obzira kolikom silom i snagama Zlo i zli raspolagali, na kraju su bijedni gubitnici. Na Dušni dan, 2.11. ove godine u Moskvi je umro Veljko Kadijević, glavni „režiser“ strategije stvaranja Velike Srbije“, general JNA koji je 1991. vjerovao da je moguće Hrvate i Hrvatsku uništiti za tjedan dana. Umro je 23 godine kasnije u izgnanstvu, a sve ono u što je vjerovao i što je činio pokazalo se uzaludnim i tragičnim. Prekrasnu priču o pobjedničkom duhu Hrvata i Osječana iz 1991. čitamo iz susreta Marijana Gubine, nekadašnjeg dječaka i Žarka Plevnika, novinara, danas, 2014… Drama „260 dana“ zrači, mirom i svjedočenjem Istine na pozornici obnovljenog i prelijepog HNK u Osijeku, a kao objektivni okvir te Istine čitamo reportažu iz knjige „Crveni Fićo“ o dolasku Hrvata iz Dalja na Uskrs 1992. Da čudo bude još ljepše, očitije i snažnije – o svemu je u emisiji HTV „Nedjeljom u 2“ upravo na obljetnicu razaranja osječkog HNK, 16. 11. govorio – Marijan Gubina. Njegovo svjedočenje o patnjama djeteta i hrvatske obitelji, ali i njegovo bezuvjetno opraštanje i opomena kako se zločinci moraju kazniti, nikoga nije moglo ostaviti ravnodušnim, tako da su ga gledatelji ocijenili s najboljom ocjenom do sada, 9,78. Sada je rekao da je prvi put vidio fotografije snimljene u skloništu na Uskrs 1992., i prepoznao svoju obitelj… Zanimljivo je stoga usporediti sjećanja dječaka iz knjige „260 dana“ na Uskrs 1992. s onim koji je o istom događaju zapisao reporter, Žarko Plevnik.
„Došli smo i do ceste na kojoj je bilo svakakvih željeznih predmeta. Svi smo hodali. Drveće uz cestu zaklanjalo je mjesec. U jednom trenutku oko nas su se pojavili naoružani vojnici. Uperena cijev prema meni izazvala je strah, no crna zraka oko čela na kojoj je bio komadić sjajnog metala otkrivala je da su to drugi vojnici. Naši hrvatski vojnici. Tiho su porazgovarali s tatom i nekolicinom ljudi.
„Gotovo je!“ rekao nam je tata.
„Spašeni smo!“
Jedan vojnik primijetio je da je tata na rubu snage i htio me je preuzeti, no tata je odbio. Samo me spustio uz svoje tijelo i čvrsto držeći za ruku krenusmo za vojnikom. Još nekolicina vojnika išla je s nama, a jednog sam vidio da se vraća u kanal.
Stigli smo do obližnjeg njihovog skloništa. Prostorija pod zemljom koja je imala sve. I stol s jajima i kolačima. Bio je 16. 4. 1992. Skoro sam pao u nesvijest od sreće. Kuhano jaje, kolači… Brinu se za nas. Mi smo ponovo rođeni 16. 4. 1992. i kraj muke, koja je trajala 260 dana (Marijan Gubina „260 dana“).
Tu istu scenu danas čitamo iz reportaže „Prognani na uskršnje jutro 1992.“ Žarka Plevnika:
„Tko vas je poslao cestom, cestom koja je puna mina? Tajac! Glas u grlu protjeranih Daljana se smrzao. Pa zar su naše „komšije“ planirale takav kraj, kraj u minskom polju? Nitko ne može izgovoriti niti riječ. Noge ne idu dalje. Stoje kao ukopani na mjestu i čekaju što će im pridošlica reći. Bio je to jedan od pripadnika hrvatskih snaga koje brane prilaz Osijeku.
Što dalje? Upućuje ih, samo njemu poznatom trasom, u kanal koji vodi uz cestu. Dobili su pratnju. Sada se osjećaju sigurnijim. Stižu i do prve crte bojišnice. Ovdje ima još hrvatskih branitelja. Veza s Kriznim štabom je već uspostavljena. Dolazi vozilo iz Osijeka koje ih preuzima i vozi do skloništa. U njega ulaze u jedan sat i osam minuta poslije ponoći.
Uskrsno je jutro. Za njih je ovo zaista jutro u kojem su i oni uskrsnuli. Da nije bilo hrvatskih branitelja koji su ih presreli na cesti prema Osijeku, nikada ne bi preživjeli. Razorne mine na cesti između Dalja, Sarvaša i Nemetina mnogima bi oduzeo život, mnoge bi unesrećile zauvijek… ( Žarko Plevnik: “Crveni Fićo“ str. 114.)
Polako hodajući, s kamerom i otvorenim mikrofonom bilježim njihove riječi. Obiteljski čovjek, otac četvoro djece sa suprugom iz Novog Dalja govori, a suze mu naviru na oči. Plačnim glasom kaže da su on, supruga i troje djece stigli, ali njihovoj 20 godina starijoj kćeri nisu dali izlaz iz Dalja.“ („Crveni Fićo“ str.115.), i uz tekst fotografija bezimenog Hrvata i njegove supruge iz Dalja… Danas znamo – bili su to roditelji Marijana Gubine sa svojom djecom. Priča je dobila svoj – sretan kraj. Tadašnje prognano, izmučeno i poniženo dijete – Marijan Gubina danas je jedno od svjetala Istine, Dobrote i Ljepote u Osijeku kojim moramo osvijetliti svijet! Zaista – imamo mladu osobu dostojnu Nobelove nagrade za mir!
Preuzeta sa: Obitelj Malih Marija autor, Ana Penić{jathumbnail off}