Veoma, veoma me je obradovala vijest da je u hodniku, ispred učionice iz vjeronauka u jednoj osnovnoj školi u Zadru, suglasnošću svih učitelja, ravnatelja i mjesnih vlasti, postavljen kip Gospe Lurdske. Koliko sam shvatila iz teksta, kip je postavljen u „mrtvom kutu“ gdje nikome ne smeta.
Odnosno – ne smeta onima koji su ga postavili, prihvatili, koji pored njega prolaze i koji stavljaju ispred njega cvijeće. Zahvaljujem gospodinu ministru što je rekao da u tome ne vidi ništa sporno.
Sasvim sigurno da ima žestokih protivljenja samoj činjenici da se u sekularnoj, državnoj, javnoj školi izlaže kip Žene, Blažene Djevice Marije, a ona je obilježje jedne vjerske zajednice, koja, koliko vidim iz tiska, u toj školi ima apsolutnu većinu među učenicima i njihovim roditeljima. Svi su – katolici!
„Treba se zaštititi ranjivost manjine“ citiram jednog uglednog komentatora „sekularnog novinarstva“. Što bi to trebalo značiti? Da li bi on želio da štitimo manjinu koja nam dolazi u Zadar svako ljeto, turiste, jer – koliko god ih došlo, uvijek su manjina u gradu, i sakriti od njih sve znamenitosti i prelijepa blaga koje je stvorila „velika, većina Zadrana“, zapravo samo Katolička Crkva, samo katolici tijekom tisućugodišnje povijesti. Želi li on da sve te prekrasne slike, kipove, crkve, palače, neprocjenjivo bogatstvo časnih sestara benediktinki, koje tu žive gotovo tisuću godina, posakrivamo da ne bi „vrijeđali ranjivu manjinu“? Ni govora! Hrvatska država, naprotiv želi, i treba pokazati svu prelijepu kulturnu i povijesnu baštinu koju imamo, iako ju još uvijek ne cijenimo onoliko koliko bismo trebali.
Slažem se s nadbiskupom Želimirom Puljićem da je Gospa u hodniku sekularne škole – znak hrabrosti djelatnika, ali i roditelja učenika te škole. Gospa u školi nikoga ne iritira, dapače… U Osijeku imamo kapelicu Snježne Gospe pored jedne srednje škole, i cijeli dovratci bili su ispisani molitvama učenika: “Molim te… Pomozi mi da napišem dobar test“, „Molim te… Da mi se vrati dečko“, „Da me Ivana zavoli“ i slično, dok u osječkoj konkatedrali, ispred kapelice Gospe Lurdske, te uz reljef sv.Leopolda Mandića, u kapucinskoj crkvi, da bi se spriječilo „pisanje molitava po zidovima“ sad su bilježnice u koje vjernici (i mladi i stari) pišu svoje molitve. Te su molitve tako brojne da se bilježnice vrlo brzo pune. Danas se te bilježnice u konkatedrali s molitvama čuvaju kao dokaz vjere vjernika jednog vremena, koje može poslužiti i sociolozima i povjesničarima kao ilustracija što je koga u koje vrijeme najviše „žuljalo“ na tijelu, na duši i u obiteljima, i što se od Gospe molilo. Bit će zanimljivo jednom pročitati koliko je puta napisano: “Molim Te, Majko, za poništenje optužnice protiv nevinoga Ante Gotovine“, ali kasnije – „Hvala Ti, Majko, za pravednu, oslobađajuću presudu Anti Gotovini u Haagu“.
U glavama svih nas, koji smo odgajani i odrastali u komunizmu još uvijek postoji „čip“ neodređenog straha od svega što „miriše“ na vjersko, crkveno, pogotovo na katoličko, u javnom životu. U nama, katolicima je to još uvijek neodređeni strah, a komunistima duhom – to je „crvena lampica opasnosti od klerofašizma.“ Meni je, recimo, još nezamislivo da se na nekoj službenoj večeri ili ručku javno prekrižim, što je mojim mladim kolegama, profesorima, vjernicima – posve prirodno, na čemu im čestitam. Ili… Bez razmišljanja sam u zbornicu donosila „Vjesnik“ (zagrebački), „Gloriju“ ili „Globus“, dok sam „Veritas“ sam osobno davala pojedinim kolegicama. ALI, da u školu ponesem i čitam „Glas Koncila“ – nije mi palo napamet! Doduše… nikad ga nisam vidjela ni u rukama vjeroučitelja i vjeroučiteljica u zbornici.
S druge strane, očite manifestacije poganstva i poganske religioznosti, poganskog pogleda na svijet, govorim rječnikom onih koji još uvijek razmišljaju o „materijalističko-dijalektičkom pogledu na svijet“, a koje u hrvatske javne škole ulazi kroz široko otvorena vrata, i objeručke je i bespogovorno prihvaćeno – nitko do danas nije reagirao! NITKO! Pa čak ni iz Crkve! Znam da pedagozi, pedagoginje, ravnatelji, ravnateljice, psiholozi, psihloginje, učitelji, učiteljice, u javnim državnim školama bez ikakvih problema nose oko vrata lančiće s horoskopskim znacima u kojem su rođeni, ili u kojima su rođene njima drage osobe; da kao broševe, lančiće, pojaseve ili prstenje nose znakove staroegipatske religije, ili budizma, ili hinduizma, i da nikom ne pada napamet da ih opomene – da je to neprihvatljivo u sekularnoj školi. Dapače! U nastavi engleskog jezika se s blagoslovom Ministarstva već desetljećima dopušta uvođenje u nastavu jezičnih vježbi iz engelskog jezika u kojoj djevojčica ide na „vježbe joge“; da se u redovitoj nastavi uči cijeli horoskop; da se pjesme iz mjuzikla „Aquarius“ uče kao izraz vrhunske suvremenosti i vrijednosnog sustava ’68, a ne spominje se njegov new ageovski, poganski karakter. „Heloween“ je, recimo, kulturološki i civilizacijski tako sveprisutan i prihvaćen da je suprotstaviti mu se – gotovo primitivno i „necivilizacijski“. A Helloween je ušao u hrvatske škole kao religijska, poganska svetkovina predkršćanske ere posve legitimno, putem nastave engleskog jezika. Sve navedeno je „klasičan“ primjer novopoganstva, koji se agresivno, uz svesrdnu pomoć medija (crtića, filmova, pop i rock kulture, televizije, interneta) nameće našoj djeci i našim mladim ljudima sustav vrijednosti koji razara temelje europske kulturne i civilizacijske baštine, u koju hrvatski narod, hrvatska kultura i hrvatska svjetovnost izvorno pripada. Iz svega navedenog trebamo se zapitati – kako ćemo odgajati našu djecu i naše mlade ljude da budu svjesni svoga identiteta, svoje autentičnosti, da zavole svoje kulturne, vjerske i civilizacijske vrijednosti, žive ih, i time radosno prihvaćaju i obogaćuju druge i drugačije: i osobe, i grupe, i civilizacije.
Onaj koji iskreno štuje Gospu sigurno nikada nikoga neće odbaciti, ali će s Njom svako osobno odbacivanje, svako poniženje i svako omalovažavanje primiti kao svoje mučeništvo, sa sviješću da oni koji su Njeni, s Njom uvijek pobjeđuju! S Njom, „jednostavnom službenicom Gospodnjom, koja je jednom, zauvijek rekla “Blaženom će me zvati svi naraštaji!“. Gospa Lurdska po svom kipu u hodniku jedne osnovne škole, „u kutu, nikom na putu“, sigurno nikoga neće motivirati da bilo koga isključuje iz društva, ali će mnoge motivirati da svakoga primi u Njezino Ime, s ljubavlju.
To govorim iz svoga iskustva učenice, studentice, profesorice, razrednice i Gospine štovateljice od djetinjstva… I koja mi je nemjerljivo mnogo radosti podarila i život obogatila!
Ana Penić