Kada se spomene Bosanska Posavina, prve asocijacije koje nam padaju na um jesu: ravnica, žitnica Bosne i Hercegovine te lijepo izdužena i nanizana naselja, sa ušorenim kućama pored širokog seoskog puta, koja se znatno razlikuju od naselja sa raštrkanim kućama, na kakva smo naviknuli, primjerice, u Središnjoj Bosni. Iako se odlikuje ugodnim prirodno-geografskim karakteristikama, ovaj kraj je oduvijek poznat po brojnim migracijama.
Kako doznajemo od stanovnika, najprije je bila praksa ići na sezonski rad u Slavoniju, koja je 60 – ih godina prošlog stoljeća bila bogatija od Bosanske Posavine. Mjerilo bogatstva u to vrijeme bilo je i kakav kruh su stanovnici jeli, tako da se tada bijeli kruh od pšeničnog prašna pripremao u Slavoniji, dok su stanovnici Bosanske Posavine uglavnom pripravljali kruh od kukuruzog brašna – kukuruzu.
Što je vrijeme odmicalo, migracije su sve više bile okrenute prema Zapadu, tako da danas velik dio nekadašnjeg stanovništva Bosanske Posavine živi u inozemstvu, te periodično dolazi na vlastita ognjišta, uglavnom za velike blagdane. Međutim, ima i onih koji su odlučili ostati i biti čuvarima tradicije i običaja ovog kraja.
Upravo od njih su mladi aktivni pri Centru za mlade Ivan pavao II., kroz projekt Spašeni od zaborava, doznali kako se nekada živjelo u ovom kraju, u naseljima na desnoj obali rijeke Save. Najprije su stigli u Odžak, u naselje Vrbovac, gdje su se susreli s bakom Ružom Mihalj. Ona ih je dočekala sa svojim unukama odjevenim u narodnu nošnju, u dvorištu kuće koja se odlikuje tradicionalnom arhitekturom ovog kraja. Osim toga, unutrašnjost kuće također je uređena tradicionalnim motivima. Baka Ruža započinje svoju priču upravo prisjećajući se kako se obitelj nekada okupljala i zajedno radila:
Sinija (veliki drveni stol s niskim nogama) se nalazila u sredini kuće. Oko nje su se članovi obitelji okupljali te nakon molitve objedovali. Svi su jeli iz jedne velike zemljane zdjele. Obitelji su bile brojne, s mnogo članova, ali nije nedostajalo hrane. Bilo je lijepo i bilo je veselo. Narod je pjevao kud god je išao. Na svakoj njivi se čula pjesma. Kada se išlo kopati, pjevalo se. Kada se vraćalo s kopanja, pjevalo se. Uvijek se pjevalo, iako je bio težak život. Sada je svatko smušen, iako je život mnogo lakši. Mnogo više su se družili ljudi iz komšiluka, nego sada. Kad je došla struja i došao televizor, svi su se zavukli u svoje kuće. – prisjeća se baka Ruža.
Svakodnevnica u ovom kraju nije bila lagana, ali se sve strpljivo podnosilo. Ustajalo se prije izlaska sunca, oko 5 sati ujutro. Zatim se brinulo o stoci – marvi, volovima i kravama da ih se napoji. Radilo se dokle se vidi, ali svijet je bio zadovoljan. Svi su jednako živjeli. Nitko nije bio na visokoj nozi. Svi su se patili, ali je bilo veliko zajedništvo.
Koliko su znali vrijedno raditi, toliko su ljudi ovog kraja voljeli i druženje. Subotom je bilo neizostavno ići na prelo. To su bile prilike kada su se momci i djevojke međusobno upoznavali. Šetalo se s više momaka, a onda se od njih izabere tko je pravi. Momak i cura se nisu držali za ruke dok ne dođe vrijeme ženidbe i udaje. Kad dođe vrijeme prstenja, počinju pripreme za brak i vjeronauk.
Molitva je bila okosnica okupljanja obitelji, te se njom započinjalo jutro, ali navečer i zahvaljivalo za još jedan dan. Baka Ruža ističe da su nedjeljne mise bile neizostavne za sve članove obitelji. Svi su išli na misu, crkva je bila sasvim puna. Nije bilo da se neće na misu. Ni vrućina ni snijeg nisu ometali. Mnogo se molilo. Krunica se molila svaku večer, čim padne prvi mrak. Kad se završi krunica, djeca idu poljubiti ruku djeda i bake. Danas nedostaje zajedničke molitve u obitelji. – zaključuje baka Ruža.
Posebnost ovog kraja su narodne nošnje koje su za vrijeme našeg posjeta nosile unuke bake Ruže. Posavska narodna nošnja se odlikuje dominantnom bijelom pamučnom podlogom, suknjom i košuljom – rubinom sa vezom oko rukava i duž skuta, obično biljnim motivima. Pregače su uglavnom bile izrađene od vune, s kvadratnim šarama i dugim vunenim resama. Djevojke su na glavi nosile tzv. krpicu, komad platna s utkanim motivima.
Od rođenja su djeca nosila suknjice i košuljice. Sada sam ja napravila svojoj unuci. Svila se nosila samo kada se cura udaje ili za velike blagdane kao što su Božić, Uskrs, Duhovi, Tjelovo i Velika Gospa. Malo oskudnija narodna nošnja se nosila nedjeljom na misu. Dukati su se često nosili kad bi se pošlo na misu i za velike blagdane. Međutim, u Adventu i Korizmi se dukati nisu nosili. Tada se nosila samo loša odjeća, kao znak iščekivanja.- ispričala je baka Ruža.
Kako je izgledala unutrašnjost posavske kuće, pokazala nam je i devedesetsedmogodišnja teta Manda, u Novom Selu u općini Bosanski Šamac, koja i danas čuva plahte s tradicionalnim vezom, te još uvijek veze tradicionalne motive. Zbog slabijeg zdravstvenog stanja, s teta Mandom nismo uspjeli mnogo razgovarati o crticama iz njenog života i života njenih susjeda, ali smo uspjeli vidjeti bogatstvo tradicije ovog kraja koje je ona vlastitim trudom izložila i sačuvala za buduće generacije. Bijele tkane plahte sa crvenim vezom te ponjave koje su se uglavnom izrađivale – prele od konoplje svjedoče o vrijednim rukama posavskih žena.
Na putu natrag prema Odžaku, mladi su posjetili i baku Janju Antunović u mjestu Kornica (općina Modriča). Janja je bila petnaesto dijete u svojoj obitelji u Baziku, u blizini Babine Grede. U svom kraju danas je poznata kao baka u crnini koju će nositi do kraja svog života, zbog smrti nekoliko članova obitelji. Baka Janja se prisjetila kako se nekada pripremala pečenica i gibanica za Božić, ali i kako su se djevojke pripremale za udaju. Petkom je bilo upisivanje za brak, nakon toga je bilo prstenovanje. U milost bi se donosili peškiri, jastuci, ponjave koje bi djevojke same šlingale. – istaknula je Janja.
Kroz razgovor s posavskim bakama, uvidjela se nostalgija zbog odlaska iz ovih krajeva, ali istovremeno i životna nada, radost i vjera, kakva se rijetko danas viđa. Na upit u čemu crpe volju i životnu radost, istaknule da su da univerzalni recept ne postoji, ali da su ljubav, poštovanje, zajedništvo obitelji i pouzdanje u Boga zasigurno osnovni temelji ispunjenog života. Stoga, osim što su saznali kako se nekada živjelo u ovim krajevima, koje su tradicionalne igre, pjesme i instrumenti, kako su se obilježavali blagdani, vjenčanja i drugi važni događaji, mladi su upoznali da su ipak najveće bogatvo ovog kraja ljudske vrijednosti koje nose ove žive riznice mudrosti.
U istraživanju su sudjelovali Ivan Popović, Josipa Merdžo, Ivana Vukoja, Chiara Reverdito, Paolo Castelli i Edi Ćefo, predvođeni djelatnicima Centra za mlade Marijom Puljić i Josipom Milanovićem. Zahvaljujemo župniku župe Žalosne Gospe u Čardaku vlč. Ivanu Dragičeviću na pomoći u realizaciji projekta Spašeni od zaborava u Bosanskoj Posavini.
Projekt se realizira uz sufinanciranje Središnjeg ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Ministarstva za nauku, visoko obrazovanje i mlade Kantona Sarajevo.
Nadbiskupijski centar za pastoral mladih "Ivan Pavao II."
Marija Puljić
mladicentar.org