Garevac / Kako nas izvještava naš mještanin Niko Tokić „ Dikača“ u Garevcu je u punom mahu berba kukuruza i uz pečenje rakije i pripremu drva za zimu to je sada glavni zadatak i posao naših mještana koji se još uvijek mogu kretati i svojim radom doprinijeti kako sebi tako i bližoj zajednici.
U Garevcu još ima ljudi koji pamte rađanje sunca iznad naših posavskih ravnica u rana jesenska blaga jutra, još ima onih koji pamte prizore maglovitih krajolika, dok se plave trnjine u živikama i crvene dozreli zadnji glogovi i šipci. Jesen u svome krilu donosi ne istkani, a prelijepi tepih boja.
Jesen u sepetima nosi klipove kukuruza, glavice kupusa i sve plodove zemlje kojima Bog nagradi čovjeka. Košare se savijaju pod težinom krumpira, mrkve, rotkve, paprike, jabuka, dunja i svega onoga što su vrijedne garevačke ruke zasadile i što smo na blagdan Sv. Marka i poljski blagoslov to blagoslovili.
Sepeti pomažu donijeti do kola i prikolica plod ruku čovjekovih koji se ubiru niz duge retke plodnih njiva posavske ravnice.
A traktori neprestano drndaju i dovlače u dvorišta sve što će ljude i stoku držati na životu za dugih, studenih zima. Pšenica je već bila uskladištena, i sada je najvažniji posao berba ili kako smo mi nazivali “ trganje“ kukuruza zlatnih boja.
U jesen su dani kraći i zato se ranilo i za prvih modrikastih traka dana, počinjalo je trganje. Vrijedne i složne ruke čuda su mogla napraviti! Stizale su te ruke otrgati njivu, dosta brže nego je to išlo s kopanjem.
Do duše danas to obavljaju strojevi i berači za kukuruz, ali je lijepo znati kako su to naši stari mještani kroz svoj život radili.
Trgači, odnosno berači kukuruza, trgali su klipove, te su odvajali zdrave klasove od ča(v)oraka tj. ne ometnutih klipova, dakle bez zrnja, ševeljivi ili nedozrelih.
Lošiji klipovi su stavljani u sepete, a zdravi tovareni u kola ili prikolicu. Prizor za divljenje su bila puna kola klasova (klipova kukuruza) što su se zlatili na jesenskome blagom suncu.
U jesen nije velika žega kao ljeti, pa i ljudi nekako kao da lakše rade. A tu je i onaj psihološki motiv jer je ovo plod njihovog cjelogodišnjeg rada na toj njivi. A uz to znadu, da se i poslovi polako bliže svome kraju, pa će brzo, kakav-takav, odmor. A i ugodni jesenski dani kao da su pozivali na njivu, dok su oni kasno jesenski kišno sumorni bili teret i rataru i njivi čija se zemlja lijepila za čovjeka.
Poslije trganja slijedila je žetva klašure ili klasure, tj. kukuruzne stabljike.
Mnogi redovi sirka ili metline već su bili poževeni i od njih napravljene metle. Ostalo je još malo za novu božićnu metlu.
Nekada na njivi ostane još koji redak rosenjaka, tj. budućih pečenjaka koji su osobito u jesen bili slasni.
Želo se srpom. Poževeno snoplje se snosilo u tzv. babure. Klasura se odvozila kući i slagala, opet u kolibanje, iza štale ili djela u klaševnjak. Jest, da i nije bila baš naročito hranjiva za stoku, ali u kombinaciji sa sjenom i djetelinom, zima se nekako preživljavala. Klasura im je služila i kao «prostjerka» u nedostatku slame. Bolje i to nego zemljani pod, mislili su mnogi tada.
Klasura točnije njezin pri dnu odsječni dio bio je vrlo oštar i nije bilo dobro nabosti se na njega. Zato je sljedeća faza iza trganja i žetve klasure bila sasijecanje, odnosno zaoravanje tih ostataka.
Ubrani kukuruz se dovozio kući i slijedilo je ono najvažnije a to je ljušćevina, čišćenje i razabiranje zdravih klipova te pospremanje u koševe ili dizanjem na tavan kao što se vidi ovdje na fotografijama danas kod Nike Tokić Dikače. Rod od 8 duluma zasijane zemlje očekivalo je 17 radnika da pristigne u dvorište i da ga vrijedne ruke razaberu i pospreme u koševe. Najstariji radnik koji je sudjelovao u poslu bio je Niko Tokić Brkica dok je najmlađi Boki Muškić Borin.
Poslije odrađenog posla i pospremljenog kukuruza slijedilo je zajedničko sjelo uz večeru , domaću rakiju, kavu i poslastice vrijedne domaćice Zore i snahe Ljilje.
Na ovim fotografijama se doista vidi prizor jednog velikog zajedništva kako na radu tako i zajedničkom druženju za stolom što je hvale vrijedno u današnje vrijeme, jer se nekako sve više i više udaljavamo jedi od drugih i sve manje imamo vremena jedni za druge, ali ovo je očit primjer da je još uvijek moguć zajednički rad i odmor.
Hvala Bogu i domaćinu koji ih je ovako lijepo okupio i neka im rad i zajedništvo budu blagoslovljeni iz dana u dan u svom Garevcu.
Za Posavinu.org piše Mišo Perak
21.10.20220.