Povodom 78. obljetnice stradanja katolika Hrvata u Garevcu na kraju Drugog svjetskog rata, Euharistijsko slavlje kod Spomen kapele Burića štale u Garevac u nedjelju na blagdan Duhova 28. svibnja 2023. godine predvodio je generalni tajnik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Ivo Tomašević u nazočnosti još 4 svećenika.
I ove godine je koncelebrirano Euharistijsko slavlje počelo bez garevačke himne.
Brojni vjernici Garevca i drugih župa sjevernog dijela BiH na osobit su način molili za sve one koji su krajem Drugog svjetskog rata u svibnju 1945. godine bili zatvoreni u toj štali i odatle odvedeni i mučki ubijeni kao i za tisuće ubijenih i poginulih tijekom Drugog svjetskog i nedavnog rata na ovim prostorima.
Uvodeći u Misno slavlje tajnik Tomašević pozvao je sve nazočne vjernike na molitvu kako bi im Duh Božji prosvijetlio pamet i otvorio srce za Božju riječ. Potaknuo je i na osobitu molitvu za sve žrtve koje su odvođene s toga mjesta u smrt i za tolike druge koji su ubijeni kao i za njihove najbliže kojima je tuga godinama lomila srce i tjerala suzu na oko.
Nakon naviještene riječi Božje tajnik Tomašević je počeo prigodnu propovijedi riječima: „Nama katolicima je dobro poznato da je Uskrs najveća i najvažnija naša svetkovina kojom slavimo Isusovu pobjedu nad smrću i njegovo uskrsnuće od mrtvih. Isus uskrsnuli i preobraženi ukazao se Mariji Magdaleni i apostolima okupljenima oko njegove majke Marije te mnogim drugima koji su, poput svetoga Tome apostola, mogli opipati rane i kopljem probodeni bok njegova preobraženog tijela. Prije svoga uzašašća na nebo k Ocu Isus je obećao poslati apostolima Duha Branitelja koji će ih obući u silu odozgor. Pedeseti dan nakon Isusova uskrsnuća to obećanje se i ostvaruje, a opisano je u odlomku s početka drugoga poglavlja Djela apostolskih što smo malo prije čuli. Na apostole, koji su bili zajedno, silaze ognjeni razdijeljeni jezici i napunjaju se Duhom Svetim te počinju govoriti drugim jezicima odnosno onim jezicima koje su mogli razumjeti svi koji su ih slušali, rekao je mons. Ivo.
„U Duhu Svetom i svjesni da nas Isus šalje u svijet da budemo glasnici njegovog mira u ljubavi trebamo promatrati svoj život i svijet oko sebe. Od plašljivih apostola zbunjenih Isusovom mukom, smrću i uskrsnućem, Duh Sveti čini hrabre svjedoke koji na muku i smrt ne gledaju istim očima. Više muka pa ni smrt u njima ne izazivaju gorčinu i želju da uzvrate istom ili sličnom mjerom, nego im otvara oči srca da sve gledaju u perspektivi vječnoga života, života koji ne završava smrću nego se nastavlja u kući nebeskog Oca kroz svu vječnost. Tada razumiju Isusove riječi: 'I kad otiđem i pripravim mjesto, opet ću doći i uzet ću vas k sebi, da i vi budete, gdje sam ja' (Iv 14,4). Isus dodaje da apostoli znaju put jer je Krist Put i hodeći tim Putem spoznaje se Istina i zadobiva Život koji nema kraja, posvema drugačiji od ovoga života u kojem, unatoč toliko toga lijepoga, ima puno boli, tuge, jauka, nepravde, vlastitih i tuđih grijeha. Apostoli nadahnuti Duhom Svetim napokon shvaćaju da vrijedi sve podnijeti da bi se stekao život vječni i da uvijek trebaju naviještati divna djela Božja, odnosno da Bog ljudi čovjeka; da brižni nebeski Otac bdije nad svakim od nas i uvijek nam iznova prašta i poziva nas u svoj očinski zagrljaj; da nam je poslao svoga Sina da nas otkupi svojom predragocjenom krvlju; da nam naš Gospodin i brat šalje Duha Branitelja da nas ispunja darovima: mudrosti, razuma, savjeta, jakosti, znanja, pobožnosti i straha Božjega“, poručio je mons. Tomašević.
„Moleći Duha Svetoga i osnaženi Božjom riječju, danas se prisjećamo ubijenih i nestalih tijekom Drugoga svjetskoga rata ove i brojnih drugih župa ovoga dijela Bosanske Posavine. Posebno se sjećamo pretužnog događaja ubojstva velike većine od oko 500 zatočenih u ovoj bivšoj štali Pere Burića pretvorenoj u spomen kapelu, u kojoj su bili zatočeni Hrvati katolici većinom iz općina Modriča i Gradačac nakon što su se predali partizanima 24. svibnja 1945.
Samo manji dio je pušten, a ostali su odvođeni na obale rijeke Bosne i Save te ubijeni o čemu svjedoči i masovna grobnica na Pašincu. Zahvaljujući trudu nedavno preminulog Garevljanina vlč. Vlade Jagustina, javnosti je poznat dopis tadašnjeg župnika župe Modriča, kojoj je tada pripadao i Garevac, preč. Franje Jurića od 25. srpnja 1946. s opisom onoga što se dogodilo u svibnju 1945. i popisom 250 osoba zatvorenih u Burića štali za koje moli Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski u Sarajevu 'da se proglase umrlim jer bi se njeke njihove udovice htjele preudati'“, kazao je tajnik Ivo koji je potom citirao veći dio spomenutog pisma župnika Jurića:
„One, koji su se uz rijeku Bosnu borili, pozivali su partizani a i naši domaći ljudi, neka se predaju, da im se neće ništa dogoditi, neka samo idu svojim kućama. Kako su izgubili vezu sa društvom, a nestalo hrane i municije, povjerovali su pozivu partizana a i naših domaćih ljudi, predali su se dne 24/5, zatim su bili razoružani i pritjerani u Garevo i tamo u štalu njekog Pere Burića zatvoreni, gdje su bili gladom i žeđom mučeni a bilo ih je do 500 ljudi.
Sutradan 25. svibnja (1945.), odmah obnoć, otjerali su jednu grupu ovih bijednika prema 'Pašincu' i u šumi njekog Bajića poubijali i u rupaču zatrpali. Njeki naši koji su se zanimali za zarobljenike, išli su potajno do te šume i vidjeli kako njeka uda tjelesa pobijenih ukazuju se.
Druge dvije noći 26. na 27. i 27. na 28. svibnja (1945.), prevozili su ostale zarobljenike kamionima prema rijeki Bosni u šumu zvanu Šištru na obali Bosne tamo ih ubijali i u Bosnu bacali. Onamo je nakon njekoliko dana kad su partizani otišli krišom – jer niesu dali nikomu ovamo pristupiti – došao Pero Burić mlađi i prepoznao svoga mrtvog brata Antu, prinio ga svojoj kolibi u Lugu i iza odlaska partizana prevezo ga u groblje i pokopo.
Nekoliko kamiona vozilo je zarobljenike i prema Savi, gdje su isto pobijeni i u Savu bačeni. Koji su u štalu Burića dotjerani bilo ih je blizu 500 ljudi od tih što djece što starijih ljudi, pušteno je kućama oko 60 osoba ostali su svih pridržani. Za ove bijednike nitko ništa više ne zna, niti čuje pa se može sa svom sigurnošću reći da su svi pobijeni“, napisao je tadašnji modrički župnik 14 mjeseci nakon toga pretužnog događaja iz svibnja 1945.
„Ovo pismo je dragocjeni spomen na dio ljudi ubijenih bez stvarnog suda i presude U vremenu koje je nastupilo o tom i sličnim slučajevima samo su pojedini šapatom govorili.
Crkvene knjige svjedočile su barem dijelom o tim stradanjima. Žrtvama kratkotrajnih namještenih sudskih procesa postali su i brojni svećenici ne samo ovoga nego i drugih krajeva. Zahvaljujući marljivim osobama poput vlč. Vlade i drugih istina se sve više otkriva i, posebno putem interneta, postaje dostupna onima koji je žele saznati. Okupljeni oko oltara Gospodnjega na ovu veliku svetkovinu molimo Duha Svetoga da prema tim teškim događajima zauzmemo ispravan kršćanski stav. A to prije svega znači:
1. Moliti za sve žrtve toga vremena, a nije riječ samo o ovih nekoliko stotina nego o tisućama. Sve te osobe završile su svoj zemaljski vijek, a mnoge od njih bili su u cvijetu mladosti uvučene u teška ratna događanja koja najvećim dijelom nisu mogli ni znati ni razumjeti. Oni su došli pred lice Božje. Mi ujedinjujemo svoje molitve da im Gospodin milosrdno oprosti sve što su za života sagriješili i da ih primi u svoj nebeski mir.
2. Moliti da njihova patnja i tuga njihovih najbližih bude zalog mira koji od Boga dolazi.
3. Moliti za brojne obitelji, koje manjim dijelom žive u ovoj i tolikim drugim prognaničkim župama u Bosanskoj Posavini i šire, a puno više u Republici Hrvatskoj i brojnim drugim zemljama širom svijeta, da uvijek svojom ljubavlju, čvrstom vjerom i zajedništvom svjedoče da je Bog ljubav; da budu mjesto gdje se Bogu moli, o Bogu uči, s Bogom živi te izgrađuje mir na svim razinama.
4. Moliti za mir u brojnim zemljama svijeta u kojima se vode ratovi. Početkom ove godine u svijetu je bilo više od stotinu sukoba od kojih pojedini prijete da prerastu u sukobe puno širih razmjera.
5. Moliti za ljude u vlasti da ne vode ratove nego budu graditelji mira.
6. Moliti da čovjek u drugom čovjeku ovdje uvijek prepoznaje svoga brata i sestru, da svi ljudi međusobno surađuju u skladu s Božjim zapovijedima, da se nikada više ne prolijeva krv, da nikada ne prevlada ideologija koja usmjerava ljude jedne protiv drugih“; poručio je tajnik Tomašević te završio svoju propovijed molitvom Duhu Svetom da mogu ostvariti svoje kršćansko poslanje na zemlji.
Poslije blagoslova svi su pošli do spomen križa te izmolili opijelo za koje je jedna garevljanka napomenula garevačkog župnika koji je to bio zaboravio.
Za Posavinu.org priredio Mišo Perak