Povodom obilježavanja 75. godišnjice zločina nad zarobljenicima iz Burića štale u Garevcu, od 24. do 28. svibnja 1945. danas 26. svibnja 2020. u 11.00 sati održana je komemoracija (po ustaljenoj praksi pokojnog župnika Filipa) na zajedničkoj grobnici u Bajama. U ime UPH Garevac 45 govor je održao predsjednik Udruge Pero Bajić kojega prenosimo u cijelosti:
Dragi Garevljani, dragi mještani ostalih sela našega kraja diljem svijeta koji njegujete uspomenu na žrtve Burića štale, sve vas srdačno pozdravljam u ime udruge UPH Garevac 45!
Pozdravljam i vas malobrojne ovdje nazočne Antu, Marka i Periju Perić, Jakova Stanušić, a posebno pozdravljam vas trojicu ovdje, hvala Bogu još žive potomke, sinove žrtava Burića štale: Bonu Bajića, Ivana Bajića i Nikolu Gagulića !
Zatim je uslijedila stanka minutom šutnje kojom se odalo poštovanje žrtvama Burića štale.
Unatoč tomu da je ovo mjesto prije svega mjesto molitve i tišine, moramo reći nekoliko riječi, jer ovo mjesto gdje se nalazimo je mjesto na kojem se dogodila najveća tragedija u višestoljetnoj povijesti Garevca, kao posljedica tragičnog događaja nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Na fotografiji svijece u ime udruge pali Pero "Perija" Perić a slikava ga Anto Perić
Bio je to zločin o kojem se nije smjelo govoriti. Unatoč zabranama tadašnjih vlasti ostala su sjećanja, sjećanja na zločin koji se ne može zaboraviti. Današnja demokratska vlast promovira kulturu sjećanja, jer ako se prestanemo sjećati, onda će se zločin ponoviti.
Istina se mora reći, a istina je ovo: nevino stradali postaju sveti.
Ova zemlja krčevina je krvlju natopljena i suzama zalivena, ovo je stratište i grobište, masovna grobnica, i zato je ovo mjesto za sve nas sveto mjesto!
Ovdje, ispod naših nogu nalaze se kosti naših predaka, naših očeva i djedova, sinova, stričeva i rođaka, dvaju naraštaja Garevca i susjednih sela našeg kraja. Od Pruda na sjeveru do Dobrinje i Riječana na jugu, od Svilaja i Potočana na zapadu do Orlova polja i Tuzlana na istoku.
Ovdje je ubijen jedan cijeli Garevac!...i Kladari !…i druga sela !... Sve što je tada hrvatski disalo, ubijeno je ovdje !! Dva koljena…dva naraštaja….očevi i sinovi. Bol koji su naše majke i bake nosile ne može se izraziti riječima.
Osim vojnika, bilo je tu ranjenika i civila, maloljetnika čak i djece!
Zatim je uslijedilo čitanje: imena maloljetnih a zatim i čitanje imena svih žrtava Burića štale.
Njihov ideal nije bila nacistička Njemačka! Niti ondašnja NDH! Da su se za njih borili, ne bi se našli u onom prostoru i vremenu gdje su se zatekli, u svom zavičaju, a zavičaj su ljudi s kojima dijelimo sudbinu. Oni su pokazali karakter, željeli su podijeliti sudbinu sa svojim najmilijim, braneći svoje obitelji, svoj dom i svoj kraj. Njihov ideal bila je sloboda.
Kao što su oni držali do svoje riječi i vjere, tako su povjerovali i tadašnjim ratnim pobjednicima da će postupiti časno i svoju riječ o poštenom suđenju i održati da - tko nije počinio ratni zločin - bit će pušten kući. No, lažno obećanje bila je zapravo podmukla prevara.
Njima je ovdje, bez suđenja, na najokrutniji način oduzeto pravo na život, i ne samo to, oduzeto im je pravo na dostojanstvenu smrt, pravo na vjerski pokop, pravo na grob. Oduzeta su im sva temeljna ljudska prava. S njima se postupalo svirepo, zvjerski.
Ovdje su ih krvnici tukli maljevima, grozomorno klali noževima, sjekirama i raznim poljoprivrednim oruđima. Poluživi su zakapani i to vrlo plitko, tako da su im divlje zvijeri kosti raznosile. Užas klanja trajao je dvije noći a nakon toga se preselio na druga dva stratišta, na obalama rijeke Bosne u Garevcu i rijeke Save kod Pruda. Ukupno zatočenih i mučenih bilo je 628 duša.
Bol koju su žene Garevca, naše majke i bake, nosile u sebi ne može se izraziti riječima. Hrabrost tih žena bila je veća od straha, od straha da ih se zatekne na zabranjenom mjestu. One su očuvale spomen na ovo stratište ovdje!
Imamo li mi hrabrosti nastaviti!?
Mi s ponosom nosimo teret njihove žrtve, neki više neki manje, svjesno ili nesvjesno, ali ipak svi mi u sebi nosimo pečat Burića štale.
Stoga , Burića štala i ovo stratište ovdje metafora su mučeništva i kolektivnog stradanja našega naroda u ovom kraju, i to nakon završetka Drugog svjetskog rata. Pa iako se u kuloarima, pa i kod nas, ustalio izraz “žrtve Burića štale”, naravno da to nisu nikakve žrtve pakla Burića štale, nego žrtve jednog bezbožnog totalitarnog komunističkog režima, boljševičko-staljinističkog tipa koji je u ono vrijeme vladao većim dijelom Europe pa i kod nas.
Nakon tog mračnog dijela povijesti, današnja demokratska Europa osudila je zločine svih totalitarnih poredaka, pa tako i komunističke. Tako je sukladno međunarodnom humanitarnom pravu, Rezoluciji 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 2006.godine i sukladno Rezoluciji Europskog parlamenta iz 2009.godine usvojen zakon o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja.
Tako i ova naša Udruga postupa u skladu s tim.
Oni, naši predci, ne smiju ostati u magli zaborava! Očuvati spomen na naše pokojne, naša je kršćanska i ljudska dužnost.
Živote im ne možemo vratiti, niti pravo na dostojanstvenu smrt, ali ono što možemo je to da im vratimo pravo na grob, pravo na vjerski obred, pravo na dostojanstven način obilježeno posljednje počivalište koje treba biti obilježeno primjerenim spomenikom koji će svojom idejom i univerzalnom porukom – da se zlo ne ponovi - biti prihvatljiv svima i s ciljem trajnog očuvanja sjećanja na naše pokojne.
Počivali u miru Božjem !
Za UPH Garevac 45
Pero Bajić, predsjednik
Garevac 26. svibnja 2020.