Zašto je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu? Odgovor na to pitanje ponudila je prijateljska utakmica na splitskom Poljudu između Barcelone, aktualnog klupskog prvaka Europe, i Hajduka. Prepune tribine Poljuda obasjanog reflektorima, a na terenu najbolja momčad današnjice, te večeri, 23. srpnja Gospodnje 2011., proizvodili su dojam čarobne uzvišenosti.
Te je se večeri Poljud pretvorio u svjetski hram nogometa, i maker nakratko preuzeo titulu metropole nogometnog stadiona na svijetu. Magična privlačnost nogometa bljesnula je na Poljudu poput svjetla božanskog porijekla. Iako za Barcelonu nije nastupao najbolji nogometaš našeg doba neukrotivi Argentinac Lionel Messi, iako je utakmica završena bez zgoditaka rezultatom 0:0, to nije umanjilo neponovljivost doživljaja. Otišao sam na ovu utakmicu prije svega da na licu mjesta vidim na koji se to način Barcelona, čija taktika i lepršava igra plijeni nogometne fanatike diljem kugle zemaljske, nastoji približiti p
rotivničkim vratima i spriječiti protivničku momčad se približi njezinim vratima. Moja je radoznalost bila skromno usmjerena u pronicanje u tajne estetike ali i učinkovitosti Barcelonine igre za koju u natjecateljskim utakmicama, barem za sada, nemoguće osmisliti protuigru koja bi bila uspješnija od njezine. Niti u jednom trenutku, za vrijeme 90-minutnog trajanja utakmice, ni jedan Barcelonin igrač nije stajao mirno. Zapravo u svakom trenutku svi su nogometaši Barcelone na terenu bili u neprekidnom kretanju – sa loptom ili bez nje. Nazaustavljivo su radili na terenu krećući se. Usuđujem se reći kako tajna Barcelonine moći leži podjednako u vještini (urođenoj) baratanja loptom njezinih nogoimetaša i proračunatoj (stečenoj) vještini kretanja bez lopte u prostoru. Kombinacija te dvije vještine onesposobljava protivnike Barcelone i čini ih nedoraslim da joj se u natjecateljskim utakmicama učinkovitije suprostave. U nogometu je kao u životu: ako nešto radiš na način na koji
to već netko radi ili je radio, onda si samo kopija bez vlastitog duha originalnolsti. Ali, ako radiš na način sebi svojstven i k tomu postižeš rezultate, onda daješ doprinos afirmaciji originalnosti. U tom slučaju nagomilavaš moć stvaralaštva, to jest kreativnosti. Sadašnja nogometna momčad Barcelone je upravo takvo sportsko poduzeće koje proizvodi igru na način kako to nije do sada radila nijedna momčad na svijetu. Nogometna momčad predvođena trenerom Pepeom Guardiollom u svojim se taktičkim zamislima pokazuje kao ekipa koja liči samo na sebe i nikoga ne kopira. Guardiolla je nakon utakmice na Poljudu objasnio kako je dao šansu i mlađim igračima jer su im potrebne ovakve utakmice da se naviknu na starije suigrače i njihovu potporu. Takvo Guardillino objašnjenje govori da on kao trener, zapravo, dresira mlađe igrače za već postojeću igru Barcelone, uz potporu svjetskih nogometnih klasa Davida Ville, Andresa Inieste, Viktora Valdesa, Erica Abidala...., koji su na Poljudu
demonstrirali nogometnu inteligenciju najviušeg ranga. Drukčije rečenmo, Barcelonini su igrači nogometni vojnici koje se godinama programira za proizvodnju igre koja melje protivnike. Fascinantno je bilo zamjetiti lakoću s kojom Barcelonini nogometaši rješavaju komplicirane situacije radi spriječavanja planova protivničke ekipe. Barcelonini nogometaši reagiraju nevjerojatno racionalno, bez ikakve nervoze. Takvo držanje Barceloninih igrača uvećava kolektivnu silinu momčadi i otupljuje ambicije protivnika. To znači kako Barcelonini nogometaši na terenu ne upotrijebljavaju samo noge, nego – i glavu. Primjetio sam kako igrači ovog katalonskog kluba munjevitom brzinom naprave pokret ranije no što su protivnički nogometaši započeli akciju. U takvom ponašanju Barceloninih igrača iščitavam njihovu sposobnost anticipiranja (predviđanja) razvoja situacije na terenu, te pripremanja za osujećivanje razvoja protivničke igre. Upotreba mozga predviđanjem (anticipiranjem) okolnosti od s
ilne je važnosti ne samo u sportu. Onaj tko igra bez mozga, zapravo je –nepametan!
Za GIP piše: Pejo Gašparević
24. srpnja 2011.