Garevac: povratak, dolazak, opstanak ili odlazak?

Povratak

S činjenicama možemo kazati kako je u posljednje vrijeme sve više onih koji maštaju i pričaju o odlasku iz zemlje u kojoj žive ne bitno da li je riječ o Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini Srbiji ili nekoj drugoj zemlji iz susjedstva.

Sve je više onih treće životne dobi koji se poslije niza decenija vraćaju iz neke obećane zemlje i po povratku iz inozemstva radije smjeste negdje drugo već u gnijezdo iz kojega su nekada davno otišli, a o njihovim potomcima nemamo što ni razmišljati.

Ako ih i bude to su najčešće oni koji godinama razmišljaju i pričaju o povratku te kako će biti svoj na svome. Kako će šetati po svojim pašnjacima, livadama i šljivicima te mirisati čisti Posavski zrak. I tako žive samo da bi se vratili.
I razmišljajući svakim danom su sve bliže svome cilju. Nakon mnogih odricanja čekaju da ostvare svoj san za koji su živjeli cijeli život, a onda ih preduhitri smrt i natrag dođu u mrtvačkom sanduku.

Prošle godine su se vratila četiri bračna para u mirovinu ali u Osijek.

Posljednji povratnici u Garevac bili su Ana - Ankica Ivušić i njen Vlado koji su se 2018. godine oprostili od Alpske zemlje i zauvijek vratili u svoj Garevac.

Veliku ulogu u povratku imali su crkva i groblje jer su bili posebni magneti koji su nas na neki čudan način privlačili. Međutim vremenom se i to promijenilo.

Davno sam pisao da su posebnu ulogu u povratku u BiH i našu župu imali uzoriti kardinal Vinko Puljić i naš pokojni župnik Filip Brajinović poslije kojega se sve promijenilo.

O povratku se više ne priča, a ako se nešto i kaže to su negativna prozivanja s oltara vjernika koji nisu tu.

Jedina je MZ Garevac koja vodi računa kako bi Garevac izgledao ljepše i bolje te nas i dalje privlačio k sebi.

Mještani pomalo gube nadu i povjerenje, vrijeme prolazi a ništa se pozitivno u posljednje vrijeme ne primijeti i ne vidi. Gdje nestade Garevačko zajedništvo kada se sve moglo znalo i htjelo. Danas su to sve zatvoreni labirinti u koje svjestan ulaziš, a iz njih bez nekih saznanja natrag ne možeš a naprijed puta nema.
Dakle ovo je tema na kojoj sami trebamo poraditi jer ostane li ovako još nekoliko godina o povratku se neće ni razmišljati.

Dolazak

Još uvijek ima onih koji redovno dolaze u svoje kuće, redovno održavaju svoja imanja i vesele se boravku u svome zavičaju jer im je to najljepši kutak ovog svijeta. Takvima treba posvetiti posebnu pažnju, jer dok je njih i naših starih povratnika bit će i Garevca, a poslije njih tko zna čiji će i kakav Garevac biti.

Što vrijeme brže odmiče, sve mi više naviru sjećanja na nekadašnje ljetne dane provedene u Garevcu. Sjećam se, jer i nije bilo tako davno, vozeći se u predvečerje Garevcom, osjećao sam miris užarene Bosanske Posavine, koju sunce preko dana, jednostavno rečeno, nemilosrdno prži a vruće sunčane zrake već i onako pregrijano tlo, usijavaju do krajnjih granica.

Međutim, nama je bilo lijepo. Lijepo nam je, jer nam je dodijalo vlažno i kiselo vrijeme kišovitih alpskih zemalja u kojima boravimo i radimo.
Tada sam sretao grupe mladih Garevljana koji nisu uzastopno gledali u zaslone monitora već baš šetali Garevcom kroz Baje i Lužane.

Bilo je zanimljivo što sam u svemu ovome svojim ušima zabilježio njihov govor i međusobnu komunikaciju.
Pratim ih dok pričaju o nekim svojim temama, ali malo pa malo ubacuju po neku njemačku riječ, nije bitno iz kojeg govornog područja i naglaska jer se da osjetiti, njemački, austrijski ili švicarski, pa čak i ciriški dijalekt i govor.

Kod svih sam primijetio da izrazito dobro i bogato pričaju hrvatskim jezikom, ali im očito u trenutku ponestane riječi, pa im se tada lakše s naći na njemačkom jeziku.
Kada sam ih upitao zašto pričaju njemački kada i onako svi znaju hrvatski jezik, istovremeno mi odgovaraju da je njima njemački isto kao i hrvatski materinski jezik.
Gledao sam ih onako drage i vesele. Njihove oči i usne ne znaju lagati. Oni pričaju i govore samo istinu. Prihvatili mi to ili ne, doista je tako kako djeca rekoše. Oni su u pravu. U Garevcu se 90% priča hrvatski i njemački, dok onih 10 postotaka otpada na talijanski, slovenski, holandski, njihov ili neki prekooceanski jezik.

Tada sam napisao članak s naslovom „Kojim jezikom govore naša djeca“ i potakao Garevljane na razmišljanje kako bi u skoroj budućnosti u Garevcu Njemački mogao biti maternji jezik.

Nije trebalo dugo čekati da jedan Garevljanin napiše svoj komentar riječima: pa zna se Mišo govore Hrvatskim jezikom“! Danas taj isti Garevljanin živi s obitelji u Stuttgartu i svakodnevno sluša svojih četvore djece da govore Njemačkim jezikom i drago mu je da uspijevaju u tome, jer im je tu budućnost.

Danas je sve manje mladih koji dolaze u Garevac. Dok su bili manji dolazili su s roditeljima, ali danas kada su porasli i kada godišnje imaju samo 4 tjedan godišnjeg odmora radije će ga provesti negdje drugo već u mjestu njihovih predaka samo s razlogom što im roditelji odatle potječu.

2014. godine je GIP posljednji put organizirao kulturno zabavne i sportske događaje u Garevcu kada smo imali:humanitarni koncert za poplavljenu župu Bos. Šamac, kuhanje pečenjaka, malonogometni turnir, dječju olimpijadu, izbor najljepše djevojke, a sve to popraćeno s članovima KUD-a Napredak iz Odžaka, od tada više toga nema, a to su mladi voljeli i radi toga dolazili.

Opstanak

Pitam se kako danas opstati u Garevcu i Bosanskoj Posavini. Tu općenito mislim na one osobe koje nemaju nikakvih primanja. Svjesni smo da tu nema razvoja gospodarstva, poljoprivrede i turizma od čega bi se moglo živjeti i stvarati a imamo toliko čestitog svijeta.

Poznato je da su Posavljaci vrijedni i sposobni ljudi i da su znali vjekovima opstajati na plodnoj posavskoj zemlji te da im politika nikada nije bila naklonjena. No, čini se da je ipak ova sadašnja najnemilosrdnija i najnepovoljnija za naše područje.

Žiteljima je potrebna prehrana da bi preživljavali, a osim onoga što sami zasiju i posade nemaju više gdje kupiti osnovne potrepštine. Nema više trgovine za one osnovne stvari i za sve se mora ići u Modriču. Nema liječnika, nema pošte. Sve što je bilo nestalo je.

Vladajuće hrvatske političke strukture u Hrvatskoj i BiH nisu učinile strateške poteze kojim bi se izbjeglim bosansko¬posavskim Hrvatima osigurao nov i primjeren teritorijalni okvir Posavine koji bi iako u minimalnim okvirima odgovarao prostorima povijesne ukorijenjenosti Hrvata u Posavini. Takav prostor bi Hrvatima Posavine omogućio da očuvaju međusobne veze i razvijaju bosansko¬posavski segment vlastitog kulturnog identiteta čime bi ostali prepoznatljivom zajednicom unutar nacionalnog hrvatstva.

Hrvati su danas svoje posavske prostore zapravo izgubili ne samo politički, nego i etnički, ali i kulturološki.
Ako bolje pogledamo vidjet ćemo da su najveći gubitnici Hrvati Bosanske Posavine i srednje Bosne. Oni najbrže iseljavaju i kao da trebaju tiho nestati.

Odlazak

Na svu sreću Garevac nema puno onih koji mogu otići. Posljednja obitelj koja je otišla iz Garevca je obitelj Gorana Tokić „Dikače“ dok su ostali pretežno treće životne dobi i oni mogu otići, ali samo na svoje posljednje počivalište i Garevačko groblje.

Jer oni su se vratili da tu dočekaju smrt, i dočekat će je. Oni žive samo da bi umrli i tu se pokopali.

Za GIP piše Mišo Perak {jathumbnail off}