04
Tue, Aug
1 New Articles

Mišo Perak
Typography

mara stojicSurfajući  internetom za oko mi zape  jedna  vijest koja je, nakon što sam je pročitao, ostavila dubok dojam na mene, te je želim i s Vama rado podjeliti.

Poznato nam je da se posavski čovjek u svijetu godinama trudio da radom pokaže koliko doista vrijedimo. Predanost radu, odgovornost prema drugima i ona potrebna doza poštovanja samog sebe, činila je naše ljude prepoznatljivima u tom tuđem i dalekom svijetu, pa se tako dogodilo i s našom komšinicom-susjedom iz Bos. Miloševca gospođom Marom Tomić-Stojić.

Veliki broj Miloševljana, Garevljana, Donjokladaraca i Čardačana druge starosne dobi a posebno moja generacija poznaje Maru kao vrsnu učenicu i veliku prijateljicu učenika osnovne škole u Kladarima Donjim.

Kao odlična učenica nije imala problema kod izbora srednje škole i upisala je Srednju medicinsku školu u Doboju. Međutim, vrijeme će ubrzo pokazati da joj  nije bilo lako. Sudbina joj nije bila baš osobito naklonjena. Otac joj mlad umro i sav teret je ostao na samohranoj majci, njezinoj sestri Lenki i njoj. Jedini cilj koji joj je tada bio pred očima je bio da mora što prije završiti školu kako bi mogla početi raditi.

I tako je i bilo. Po završetku srednje škole dobila je posao u Domu zdravlja u Modriči i tu počela stjecati svoje prvo radno iskustvo, prijatelje i pacijente. Tu je ostala 18 godina radeći ne samo u Domu zrdavlja i već često po terenu gdje je išla u kućne posjete čak i pješice, i to po kiši i kroz šumu.

Mara se prisjeća kako je od bolesnih baka znala dobiti kutiju keksa kao "milost" kojoj je rok uporabe prošao prije i do dvije godine. Ta kutija keksa više nije imala svoju materijalnu vrijednost, ali itekako onu emocionalnu,  jer su je bake s brižnim osjećajem za zahvalnost čuvale za nekoga dobrog i dragog tko će je zaslužiti. To je nešto što mlađe generacije neće nikada moći razumjeti jer nije sve bogastvo u dolarima, eurima ili francima. To je bila velika ljubav pružanja pomoći i jednaka  za sve ljude bez razlike da li pacijent bio bogat, siromašan, Ciganin ili bilo koje druge nacije.
A naša Mara je i s malo zadovoljna.

Tijekom domovinskog rata Mara, kao i veliki broj drugih mještana, napušta Modriču i odlazi u daleku Australiju.

No i tamo nije bilo kako se obećavalo. Došla je bez poznavanja ijedne riječi engleskog jezika te se borila svim silama onako kako je znala i umjela.

Načula je za svećenika Marka Perković iz Garevca i odmah je stupila s njim u kontakt. On joj je bio prva ruka pomoći za dobijanje vanjske telefonske linije kao podrška  pri raznim savjetima kojih se Mara još uvijek rado sjeća..

Kako je Mara pokazala veliki interes za poboljšanje kvalitete svoje karijere i sposobnosti uslijedilo je doškolovavanje, gdje je Mara na sveučilištu - Medicinskom fakultetu dobila priznanje za svoje prekomorske kvalifikacije.


Mara Tomić-Stojić je zaposlena u Casey Medicinskom Centru u Australiji kao medicinska sestra  i menadžer gdje svojim radom i znanjem želi pokazati da i stranci mogu i znaju biti na samom poslovnom vrhu, iako to domaćini strancima često ne dozvoljvaju ili ne prihvaćaju.

Od prošle godine Mara prelazi na rad s dr. Azizi i u općoj zdravstvenoj praksi Medicinskog centra Mara je naučila nova umijeća te iskoristila mogućnost da stavi svoje sposobnosti i aktivnosti za poboljšanje kvalitete opće prakse.
Tijekom tog vremena Mara je podržana od strane osoblja zdravstvenih usluga te Udruge.

Primjeri područja na kojima Mara radi u praksi su:
Cijepljenje- vakcinacija, sprečavanje, otkrivanje i liječenje zloćudnih bolesti kod žena, sprečavanje, otkrivanje i liječenje diabetesa i drugih kroničnih bolesti, sustavni pregled predškolške i školske djece, i slično.


Marina sposobnost u komunikaciji sa ljudima različite starosti, nacionalnosti i   kulture je naširoko prepoznata i cijenjena. Ona je razvila sustav od niza slikovitih zdravstvenih izvora kako bi pomogla u komunikaciji ključnih zdravstvenih poruka sa njenim pacijentima. Mara kaže da sve što radi radi sa punim srcem i osmjehom na licu. Osmijeh ne košta ništa, ali je najbolji lijek za njene pacijente.

Stručno usavršavanje!

Mara je konstantno uključena u zdravstvenim konferencijama, sastancima i svim profesionalnim usavršavanjima i aktivnostima relevantnim za njen rad.

Veliki dio vremena provodi na planiranju, radu i dokumentiranju poboljšanja kvaliteta u zdravstvenom sektoru.

Taj dio rada je nedavno uveden kao jedan od uvjeta da bi klinike-medicinski centri dobili državnu dozvolu za rad i koja se provjerava svake treće godine od strane državnih institucija.

Djelo koje Mara radi na poboljšanju kvalitete u djelatnosti opće je priznato. Ona je često pozvana da dijeli svoje znanje s drugim zravstvenim radnicima, što Mari pričinjava posebno zadovoljstvo.

U njenom uspješnom radu Mara je potpomognuta s ekipom u Medicinskom centru i osobljem iz jugoistočnog zdravstvenog udruženja.

Podrška supruga i obitelji.


Bez potpore svoga supruga, svoga sina i kćeriju Mara kaže da nikada ne bi mogla ostvariti sve ove uspjehe.

Za svoju budućnost Mara ima velike planove

Kako godine brzo prolaze Mara sve više osjeća nekakvu nostalgiju za onim jednostavnim i običnim životom. Kaže kako se čovjek zasiti velegrada i dolara i onda poželi onaj obični i siromašni život s većim uživanjem.

Marini snovi i planovi su veliki, mada, kako kaže » ponekad zaboravim da je prošla 50 godina . Izuzetno bih željela sve ovo stečeno znanje i iskustvo koje sam ovdje stekla prenijeti tamo u zavičaj. S obzirom da smo muž i ja nedavno kupili jedno veliko zemljište ispod Majne, često razmišljam da tamo otvorim dom za stare i nemoćne osobe ili neki rekreacioni centar. Ili da možda osnujemo i razvijemo kućne posjete na način  kao u Australiji. To bi omogućilo starijima (kao što su trenutno naši roditelji a kasnije i naša generacija) da ostanu u svojim kućama a da imaju svu medicinsku i kućnu pomoć do kraja života.

Iskreno bih željela svoje znanje iskoristiti za naše ljude koji bi, sigurna sam, htijeli zadnji dio svog života provesti tamo gdje su rođeni.

I na kraju, priznat ću da bih htjela zadnje dane svog života proživjeti onako skromno, ali ponosno i zadovoljno.

Mišo Perak