Odlazi majka

 Odlazi majka

U oraškoj je bolnici 24. veljače 2013. umrla Jela Knežević, moja majka. Cilj ovoga članka je da prikaže običaje oko sahrane, kao i stari način života u Bosanskoj Posavini koji iščezava sa smrću jedne posavske bake.{tip Promatrač ::Članak pišem kao promatrač-sudionik (eng. participant observer), prema metodi prihvaćenoj u suvremenoj kulturnoj antropologiji, etnografiji itd.}[1]{/tip}

Jela je rođena u obitelji Tipura 1941. godine u selu Vlaška Mala (danas Posavska Mahala) na odžačkoj općini. U tom je selu vođena posljednja bitka drugoga svjetskog rata na europskom tlu (25. svibnja 1945.). Toga dana je u Dubici ubijen i njezin otac Anto, civil.{tip 25. svibanj 1945::Fra Grga Vilić, Vrijeme stradanja. (Tuzla: Bosanska riječ; Odžak: HKD Napredak, 2005.), str. 314.}[2]{/tip}

Jelina mama Mara rodila je osmero djece (troje je umrlo u djetinjstvu). Od svih njih na životu je do sada ostala još samo Jelina starija sestra Ruža (udata Kaurinović).

Jela se 1957. zaljubila i udala za Božu Kneževića iz Jošave, župa Potočani (Odžak). Muž joj je preminuo 2003. godine. Po njemu su je u selima zvali »Božnìca«. Imala je veoma težak život, ali je po prirodi bila vesela. Nakon zadnjeg rata i izbjeglištva vratila se u Jošavu. Obrađivala je svoje njive, »pòvrtāljku« i cvijetnjak. Posljednja je u selu držala kravu. Tkala je, prela i vezla. Iza sebe je ostavila mnogo izvezenih »peškira«, torbica, »potkoljènāčā« (za klečanje u crkvi) i »jastučića« (za sjedenje na stolicama). Svaki je dan nosila svoju posavsku nošnju i maramu, u kojima je otpremljena i u bolnicu.

Voljeli su je svi unuci: Jelena, Mislav, Božica, Monika (sve studenti) te Marko i Josip. I mama je voljela ljude. Dijelila je »mȉlošću« (darove) sirotinji, rodbini i prijateljima. Kada bi moj brat išao autom u Odžak, mama bi po njemu slala torbe i »cégere« pune sira, mlijeka, hrane i milošće raznim ljudima. {tip Doček prijatelja::Mama je rado ugošćavala moje prijatelje

Pavu Vilića, Jozu Udovičića, dr. Ivu Grgića i Jozu Jokana Blaževića (Jošava), Matu Đogaša Pilota (Duge Njive), Blaža Kovačevića (Vrbovac), Zileta Terzića, Hasana Čelikovića i Sulju Tahirovića (Odžak), dr. Željka Pavića (Modriča) i dr. Josipa Užarevića (Zagreb).
Pod lipom je često ugostila i mog gimnazijskog prijatelja Gorana Mlinarevića (sada direktora modričkog Doma zdravlja).
Dan prije smrti u bolnici je čitala novinski članak o Goranu-humanistu. (Goranov otac Đorđe bio je prijatelj mog oca.) Mama je poput rođene majke dočekivala i prijatelje svog neoženjenog sina Marinka:Barišu Hercega (Posavska Mahala), Stijepu Matijevića (Duge Njive), Ivu Kneževića Aščiju (Vrbovac) i Matu Paradžika (Prud).

}[3]{/tip}

Mama je svaki dan pila kavu sa svojim »drúgama«. Bile su joj posebno drage komšinice Anica Mârkōvca (Udovčić, dok Anica nije umrla), Janja Barùkčīć (žena pok. Jure, dok nije otišla u Švicarsku) i strina Ivnìca (dok nije otišla u Drijenču).

Posljednjih se godina mama najviše družila sa kumom Grgnìcōm (ženom Gŕgē Ivelja), Čójkīncōm, Matijom Kékinōm, Kȁjicōm Brašnić i Đȕkīncōm Gudelj.
Voljela je i priju Ivku Franìcu (Fráninicu) iz Pećnika, kojoj je dala proljetnog sjemena luka. Ivku je kanila uskoro posjetiti.

Mama se družila i sa svim ženama iz »Jakìća sȍkāka« (zaselak Knéževīćā). Tu žive: strina Matnìca, strina Jurnìca, strina Antinìca Gȑgīnčina, Àndrīnca (Andrijinica), tetka Lúja Barùkčīć, Kićnìca i strina Ìlīnca (Ilijinica).

Mama se družila se i s prijateljicama moje sestre Mare. Čak su ju nazivale »mila majka«. Nakon predstavljanja knjige Ivanke Đaković u Odžaku, na Facebooku se pojavila i mamina zadnja slika s tekstom: »Mi sa “milom majkom” na promociji« (10. 2. 2013.). Na toj su slici Lela Topolovac-Marinović, Ivanka-Mila Topolovac-Beljan, mama, sestra Mara i Anđelka Šantor.

Ivanka Vranjić, tajnica u srednjoj školi u Odžaku, redovito je posjećivala mamu i donosila joj milošće. Ivanka nam je govorila: »Vi ste sretni što imate živu milu majku«.

Slavica Tipura je mamina bliska susjeda. Radi kao kuharica kod potočanskoga župnika. Često je s mamom ispijala kavu (kod svoje kuće, kod mame ili kod kume Grgnice). Slavica je majka Anele Tipure, tajnice Udruge »fra Gȑga Vilić«.

Mama je voljela propovijedi fra Grge Vilića. Poštivala je cijelu njegovu obitelj. Često je spominjala kako joj je fra Grgina majka, noseći ručak pòslanīcima na njivu, ostavljala komad pite ili mesa.

Mama je pratila rad Udruge »fra Grga Vilić«. Donosila je svježu kurúzu ili pšenični kruh na domjenke. Sudjelovala je u projektu »Usmena povijest Bosanske Posavine«. Sa Slavicom i Anelom Tipurom odlazila je na sastanke: mama je na skupovima Udruge često bila jedina u seljačkoj nošnji i marami .

Njegovala je odnose i s mlađim ženama-rođakinjama koje su otišle iz Jošave. To su: Ljilja Ćubel-Kovačević (u Nizozemskoj), Mirjana Knežević (u Švicarskoj) i Nada čiče Jure (udata Jurkić, živi u Hrvatskoj).

Zadnji dani

Srijeda, 20. veljače 2013.

Mama je, kao i svakoga dana, »porádila« svoje uobičajene poslove. Ustala je oko 6 sati, pomuzla kravu i popila jutarnju kavu s kumom Grgnicom. Ja sam se vratio s posla kući oko 16 sati. Mama je bila vesela. Ručao sam s bratom njezin zaprženi kuhani krumpir s mesom (»gȕlāš«), njezin domaći pšenični kruh (»sàmūn«) i salatu.

Predvečer ju je zabolio stomak. Malo je povraćala pa smo ju odvezli u odžački Dom zdravlja. Primila je infuziju, ali joj nije bilo bolje. Kolima hitne pomoći odlazimo u bolnicu u Orašje. Na putu do Orašja medicinska sestra{tip ms::Medicinska sestra Janja Udovčić.}[4]{/tip} ju drži za ruku i brižnim glasom pita: »Majko, šta te boli?« »Majko, hoćeš li da te pokrijem dekom?« Mama leži. Obično je vesela, ali sada ima tužan pogled.

U oraškoj bolnici rade rendgenski snimak. Iz džepova mamine veste rasipaju se po podu kovanice od jedne i od pet maraka. Skupljam novac s poda. Mama provodi noć u bolnici. Na mom odlasku kaže da zamolimo kumu Grgnicu da ujutro pomuze Šȁru.

  Mama sa svojom Šarom i teletom (studeni 2012.)

Vraćam se u Odžak kasno uvečer kolima hitne pomoći. Dok prolazimo kroz Bosanski Šamac, pada gust snijeg. »Kiti« kô za Božić.

 Mama u vrtlu zaljeva kupus (ljeto 2012.)

  Četvrtak, 21. veljače

Osjećam koliko je dragocjen svaki trenutak i susret sa svakom osobom! Jer se već u slijedećem trenu može dogoditi da ta osoba umre. I da joj dođeš na sahranu. Ili da ne dođeš. Nego da ta osoba dođe tebi na ukop. Prisjećam se tekstova o duhovnoj obnovi koje je fra Petar Andrijanić objavljivao u Posavskom glasniku.

Brat Marinko, sestra Mara i ja smo se dogovorili da će netko posjećivati mamu svaki dan (sve dok ona ne iziđe iz bolnice). Večeras odlazimo sve troje, zajedno sa zetom Ilijom. Mama je preživjela operaciju i još osjeća bolove. Ipak se nasmiješila. Razgovaram nasamo u ordinaciji s doktorom koji je sudjelovao u operaciji.{tip U bolnici::Doktor Fadil Pitić}[5]{/tip}On mi smirenim glasom opisuje njezino zdravstveno stanje.

Petak, 22. veljače

Mamu su posjetili njezina unuka Božica sa zaručnikom Antom. Mama se malo šalila s njima, ali je još osjećala bolove od operacije.

 Subota, 23. veljače

Danas su mamu posjetili moja sestra Mara i njezina prijateljica Ivanka Vranjić. Mama je bila vesela. Rekla je da ju više ništa ne boli. Radosno je iščekivala da ju sutra posjetimo ja i moja supruga Matija. Poručila je Matiji da će joj »nakuvat još domaći kruvova«.

 Nedjelja, 24. veljače

Prije dvadesetak dana mama mi je predala svoje rukom pisane bilješke iz izbjeglištva. Tu se nalaze opisi prijašnjih običaja u Bosanskoj Posavini. Tu je i njezin dnevnik koji je počela pisati 28. lipnja 1992. godine, početkom izbjeglištva. Dnevnik ima naslov

»Moj životni put u nepoznato«.

Na početku dnevnika piše nevještim jezikom:

»Krenila sam od svoje drage kuće. Ni sama nisam znala kuda idem. To je bilo u jutro. Oko 8 sati izašla sam na stanicu atobusku u Svilaju. Toga jutra su avioni nadlijećali svilajsku crkvu. Valjda su je ćeli raketirat i srušit. Sa mnom su bili moja ćer i unučad. To su mi bili naj teži dani u mom životu. Eto, ipak smo krenili za Slavonski Brod sa švicarskim atobusom. Šoferi su bili Marko Šokac Tipura iz Posavske Mahale i Sičić, neznam mu ime, iz Posavske Mahale.«

Na Mali Uskrs 1994. godine mama zapisuje: »Dani slični jedan drugom: dugi i dosadni, u tuđem stanu. Čudi me kako srce može to sve izdržati.«

Srce je, eto, izdržalo još punih 19 godina. Prestalo je kucati jutros oko pet sati. O tome sam obaviješten u Slavonskom Brodu jutros oko sedam sati, upravo pred planirani polazak za Orašje. Ipak odlazimo u Orašje. U bolnici gledamo mrtvo tijelo. Ali to više nije majka koju sam poznavao.{tip For Jela::Kada je unuk Mislav (student glazbe na Sveučilištu Bucknell u SAD-u) saznao za smrt bake Jele, skladao je dirljiv posmrtni glazbeni komad »For Jela« (Za Jelu) na trubi i glasoviru (može se poslušati na https://soundcloud.com/realovac23-1/for-jela; hvala Mariu Kovaču za stavljanje djela na internet).}[6]{/tip}

 Skladba unuka Mislava za baku Jelu "For Jela"

Kada čovjek sazna za smrt bliske osobe, on doživljava težak životni udarac, šok i traumu. Smrt mijenja uobičajeni način života. Ali smrt čini i više od toga: dovodi u pitanje smisao života. Smrt razara i sam život.

Čovjek u žalosti počinje misliti, osjećati i djelovati u izmijenjenom stanju svijesti.{tip ....::Izmijenjeno stanje svijesti (eng. altered state of consciousness) je stanje u kojemu čovjek gubi svijest o sebi, vremenu i okolini. Izmijenjena stanja svijesti mogu biti: pospanost, opijenost, vrtoglavica, san, nesvjestica, letargija, smrt, neki umni poremećaji, stanje pod hipnozom i razni vidovi osobnoga prosvjetljenja. Zanimljivo je, međutim, da ta stanja mogu biti slična stanju vrhunske sreće, koje stanje neki psiholozi nazivaju »tijek« ili »optimalno iskustvo« (eng. flow; optimal experience). Vidjeti Mihaly Csikszentmihalyi, Flow: The psychology of optimal experience (New York: Harper & Row, 1990.). Dakle, i smrt ima sva bitna svojstva sreće: čovjek je u nju potpuno uronjen, nije svjestan sebe i nema osjećaja za vrijeme i okolinu.}[7]{/tip} Zato je važno, prilikom opisa proživljene žalosti, imati stalno pred očima i konkretnu, opipljivu, materijalnu stvarnost.

Dvorište kuće u Jošavi. Postavljen je šator za ljude koji dolaze izraziti sućut. Stiže i mamina »drúga« Čojkinca, supruga našega kuma Marka Čojke Božića. (Čojkinca voli da ju zovem »tetka«.) Moj brat prilazi Čojkinci i plačući kaže: »Nema više dobre mame.«

Za ručak su se pobrinuli prijatelji sestre Mare: Janja i Blaž Terzić, Nada i Goran Bačić te Marica i Ivo Ćubel. Sve su zgotovili kod kuća u Odžaku i donijeli nama ovamo. Tu je i bijeli kupovni kruh. Ipak u kuhinji nalazim ostatak zadnjeg maminog kruha. Odrezao sam komad. Kušam ga: sladak je, ali u grlu zastaje. Mama više nikad neće ukuvat kru.
Na stolu u dnevnoj sobi gori upaljen mùket za pokojnike (slika dolje). To je pamučni konac koji se provlači kroz rastopljeni pčelinji vosak i zatim namotava u obliku valjka ili lopte. Mama je napravila muket.

 Sahrana: ponedjeljak, 25. veljače

Nakon mamine smrti za mene su prestali postojati politički i društveni događaji. Vijesti ne pratim, a kada ih čujem, one dolaze kao iz daleke mračne izmaglice.

Ovih sam dana osjetljiviji nego inače. Osjećaj žalosti nadolazi u valovima. Na trenutke se čini da svijest (ili duša) želi napustiti tijelo. Zatim čovjek osjeća da će se tijelo raspasti na komade. Ili da se bol neće moći izdržati: čovjeka guši i ponestaje mu zraka za disanje. Ali čovjek može izdržati sve to. Molitva smiruje.

Različiti ljudi prenose mi, uza svoju sućut, i tri »utjehe«. Prva glasi: Fala Bogu, mama se nije dugo patila. Druga utjeha: Kolko god je težak gubitak roditelja, ipak je teži gubitak svog dȉjeta. Treća utjeha glasi: Vrijeme liječi sve rane. Slušam dubinski te utjehe.

Oko 10 sati stiže mrtvačka škrinja. Unose je u veliku dnevnu sobu. Uz odar je postavljena uokvirena mamina slika s crnom trakom. Žene u crnini mole krunicu.

Strina Ivnica, Matija Kekina, Čojkinca, Kićnica, strina Matnica i tetka Ruža Kaurinović (Jošava, 25. 2. 2013.)

Automobili su zakrčili cestu. Parkiraju se u susjedna dvorišta. Pozvana je policija da regulira promet. Dvorište polako ispunjavaju stotine ljudi čije je živote mama dirnula svojom dobrotom. Dolaze ljudi ne samo iz sela sa odžačke općine, nego i iz Pećnika, Plehana, Grebnica, Drijenče, Šikare, Viteza, Slavonskog Broda, Krškoga... Donose vijence i cvijeće. Daju novčane priloge. Većina donosi milošću.{tip Običaj::Ljudi su donijeli ovu milošću: 5 litara rakije, 12 boca vina, oko 10 kg kave, 5 litara ulja, 15 kg šećera u kockama, oko 10 kg tjestenine, 2 kg riže, preko 40 kutija napolitanki ili peciva i oko 100 svijeća-lampiona (za pokojnike). Gotovo sva milošća je podijeljena »májama« i ukopnicima.}[8]{/tip}

Među onima koji su došli na posljednji ispraćaj prepoznajem bivše i sadašnje ministre sa raznih razina države, zastupnike u Skupštini Županije Posavske, sadašnjeg i bivšega općinskog načelnika. Tu su i neki muslimani i pravoslavci. Pred smrću – svi jednaki.

Svećenik fra Mladen Jozić vodi obred pokraj škrinje u kući. Zatim škrinju iznose u dvorište. Svećenik govori: »Pomolimo se! Prikloni, Gospodine, uho svoje našim molitvama. Smjerno molimo tvoje milosrđe. Ti si duši službenice svoje Jele zapovjedio preseliti se s ovoga svijeta. Uvedi je u prostranstva svjetlosti i mira, pozovi je u društvo svojih svetih. Po Kristu Gospodinu našemu.« Vjernici odgovaraju: »Amen.

Duga kolona vozila kreće prema groblju Smrȅkovac u Dugim Njivama. Tu će mama vječno počivati kraj svojega Bože. Stojimo pred otvorenom rakom. Nakon molitve ukopnici spuštaju škrinju u zemlju. Pjevački zbor odžačke župe pjeva pjesmu »Milost«.

Na lopati nam pružaju hrpu smeđe ilovače. Uzimam grumen i lagahno ga ispuštam u raku. Ljudi odlaze ka grobljanskoj kapelici gdje fra Mladen služi misu zadušnicu.{tip Misa zadušnica:: Osim fra Mladena, mise zadušnice za mamu odslužila su još dva člana Udruge: ukrajinski svećenik mr. sc. Oleh Hirnyk (u Lavovu, 19. i 20. ožujka) i američki svećenik Michael Saso (u Los Angelesu, 14.-17. ožujka). Oleh je magistrirao na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu [više o njemu vidjeti u Biltenu br. 5 (2012.), str. 2-4]. Michael tečno govori kineski i japanski, a objavio je 20-ak knjiga na engleskom, kineskom i japanskom [vidjeti Bilten br. 3 (2011.), str. 8-11].}[9]{/tip}

Na sahrani se sudaraju dvije sile: život i smrt. Ishod borbe je, na kraju, uvijek poznat: smrt pojedinca. Ali zajednica ljudi ostaje na životu. Sahrana je obred u kojemu ljudi pružaju zajednički otpor smrti.

Osjećaj zajedništva (koji se gubi na Zapadu) još je veoma jak u fra Grginu rodnom selu. Jošavski ukopnici svoj posao rade besplatno, iz poštovanja prema svakom susjedu-pokojniku. Poštujući običaje, ukopnici uzimaju od obitelji ožalošćenih samo uobičajene darove od dobivene milošće. Zahvaljujem svim ukopnicima: Peri Ivelju, Jakovu Kljajiću, Iliji Kneževiću, Anti Tomiću i Stipi Tomiću.

Nakon ukopa osjeća se olakšanje. Oko 250 ljudi ruča u jošavskom Domu (donja slika). Jedu domaću prasetinu koju je uredio Mato Grgić Snašin, čovjek od ugleda.{tip Mato Grgić Snašin::Mato Grgić Snašin iz Potočana bavi se poljoprivredom, stočarstvom i uzgojem svinja. U odnosu s ljudima rukovodi se poštenjem i vrhunskom uslugom. Naprimjer, kada je jedan kupac Mati platio prase po lokalnoj, odžačkoj cijeni, Mato je saznao da je cijena u Domaljevcu niža pa je kupcu dao prase po nižoj cijeni (i vratio mu ostatak već dobivenog novca). }[10]{/tip}

Grobno mjesto je besplatno. I Jokan vozi besplatno svećenika na sahrane u selu. I domaća posluga, »máje«, rade sve besplatno. Svih 17 ljudi koji su radili u »majìluku« zaslužuju da im se oda javno priznanje: Filip i Vera Barukčić; Marko Barukčić; Vlado Bosnić; Anto Božić Čojkin; Marko Grgić Vuk; Vinko i Dragica Kaurinović; Slavica, Anela i Ivan Tipura; Mirko i Ana Tomić; Slađa i Kata Tomić; Anto Udovčić; Marija Udovčić. Mama je poznavala sve njih, a i rodbinske odnose u svim odžačkim selima.
 

 Četvrtak, 28. veljače

Sjedim u pizzeriji »Edi« u Odžaku. Sada je 7.14 sati. Slušam na radiju pjesmu američke pjevačice Mariah Carey. Do sada sam ju čuo stotine puta. Nikad nisam pomislio da se riječi pjesme mogu primijeniti i na tužni pogled moje majke koju odvoze kolima hitne pomoći u bolnicu. Plačljive riječi idu ovako:

Ne, ja ne mogu tu veče’ zaboravit

il tvoje lice dok si odlazila

al valjda samo tako

ide priča

Uvijek se osmjehuješ

al u očima tvojim

žalost se pokazuje

da, pokazuje se{tip Mariah Carey::No I can't forget this evenin' / Or your face as you were leaving / But I guess that's just the way / The story goes // You always smile / But in your eyes / Your sorrow shows / Yes it shows...}[11]{/tip}

 Mama pet mjeseci prije smrti (Jošava, 24. rujan 2012.)

Smrt i san

Ljudi često uspoređuju smrt sa spavanjem. Zato i kažu za pokojnika da je »usnuo«. A možda je obrnuto? Možda je naš život poput sna: postajemo potpuno svjesni života tek nakon što se završi. Prava stvarnost nastaje tek kada se probudimo (odnosno umremo).

Neki vjeruju da se nečija smrt može unaprijed usanjati. Mamu je pred smrt sanjalo više žena.{tip San::Mamu su pred smrt usanjale i njezina unuka Jelena (na postdiplomskom studiju u SAD-u) i Ruža Barišić sa Plehana.}[12]{/tip} Mama je na to rekla: »A, kruvu sveti, jesu me napali sanjat!«

Kuma Grgnica je usanjala maminu smrt pred mamin odlazak u bolnicu. Kuma je svoj san ispričala pred mamom, Čojkincom i kumom Grgom. (I kum i Čojkinca potvrđuju da je kuma Grgnica ispričala san pred njima i pred mamom.) Nitko od njih nije znao protumačiti san. Kuma Grgnica mi je ispričala san, a ja sam to snimio digitalnom kamerom 28. veljače 2013. godine. Slijedi zapis sna:

»Pa sanjam, ne znam ja, kak smo ja i kuma Božnica, dal smo mi pričale nješta, šta smo? Odjednoč ja njoj kažem: “Oš ti meni vratit oni pedeset maraka?” Ona kaže: “Kaki pedeset maraka?” I nje nestade. Ja znam da ona meni i nema dužna, al tako mi je došlo [u snu]. Nje nestade. “Daj”, velim, “vrati se! Kaki pedeset maraka!” I ništa. I ja ostado tako.

Ona ko da je otišla negdje. Al ja ostado u tom nekom prostoru da nije svatljiv. To je visoko nešto. To nako izgleda mi zráčno, lijèpo, kô raj. Al nema niđe nikoga. Pa reko: “Zar ću ja sad ić u toju visinu? Kud, kud će me odnijet?” Zidovi su okolo. I to je tak samo bilo. Jednostavno, završi se.

I ja... i uplašila se: “Šta se dešava?”, reko. “Šta je? Kak ja sad ostado tu?” Ja ne znam đe sam. I završi se. I ja se probudi. I pričala i kumi Božnici, i Čojkinci. I Grgo bio. I niko nemere znat šta, šta to znači, čemu vodi. Et tako je bilo. Al uspjela sam ispričati im. Al je nevjerovatan bio san. “Ne znam, ne znam kud ću ja sad”, reko, “al nje nestade”.«

Mamina ostavština

Ponekad mi se čini da nakon mamine smrti puno više nedostaje nego što ostaje.

Nema više mame da òdkūčī fìrānjgu s prozora da vidi jesam li stigo. Da ispeče pokljùkušu. Da pòsijē lúkac i paprike ù vrtlu. Da pròsijē brašno. Da prìbjerē grȁ-tréšnju. Da zapisuje riječi seljački pjesama koje je nediljom čula na radio Odžaku. Da se sprema za svetog Ivu (blȁgosōv póljā u Jošavi, 24. lipnja). Da ȕšījē ljȕbčastī konac u svoje kaljače (da ji nèb kogod nȅotē zamijenio i odnijeo svojoj kući). Da nam odreže rîžanj domaće lubenice koju jedemo u avliji pod lipom. Da u zemlju zabode drveni šćap s plastičnom vréćkōm na vŕšku (znak kojim mama poziva kumu Grgnicu na kavu).

Staza priko njive kojom su kuma Grgnica i mama svaki dan išle jedna drugoj na kavu (Jošava, ljeto 2012.)

Nema više mame da rukama vješto namotava klukèta vunìcē. Da okopava kùruz bjèlīć. Da podàbjerē lišće repe. Da kuva mélo. Da rânī kŕmke. Da pere drôb na mèsari (svinjokolji). Da cijedi mlijeko. Da ùkiselī sȉrēnje (kiselo mlijeko) i ùsirī sir. Da unese jaja što ji je snijela kȍkōš-golovráta. Da prìglēdā pòžūtītē slike od prije rata. Da natrga jagoda i mȅtnē ji na moj àstāl. Da peče pekmez i pravi zimnicu. Da òbīdē Maru tetke Seke, svoju sestru Ružu i zâvu Ivku Majić. Da ȍdē kmȉs (na misu). Da òtīdē drugima nà saranu.
Kad su procvali górčani, mama se priselila u vječnost.

Prije svoje smrti često je puta spomenula da se mi, djeca, trebamo dobro slagati. Nekoliko puta je rekla da bi željela da se njezini ručni radovi (vezeni jastučići, potkoljenače, torbice itd.) pokažu na internetu.

Mama nije nikad bila na godišnjem odmoru. Govorila je: »Ja se najbolje odmaram u svom vrtlu i na kavi sa kónama«. Poput većine baka iz Bosanske Posavine, mama nije imala nikakvu mirovinu ni bilo kakvih stalnih prihoda. Ipak je skupljala i u svom ormanu čuvala »bijele pare za crne dane«. Nakon sahrane moja je sestra našla u brižljivo zamotanom smotuljku svotu novca kojim se mogla platiti većina troškova sahrane. Sestra je rekla: »Mama nam i mrtva pomaže!«

U istom ormaru bila je i zelenkasta platnena torba. Na njoj je bio privezan komad papira ispisan maminim nespretnim rukopisom: »smrtno odijelo«. U svojem posavskom »smrtnom odijelu« je i ukopana.

Mama je znala da pišem Enciklopediju Bosanske Posavine, u kojoj će se nalaziti i posavske riječi koje sam čuo upravo od nje. Više puta sam joj rekao: »Mama, želiob da doživiš pridstavljanje Enciklopedije Bosanske Posavine. Za vrijeme toje svečanosti, tiš sjedit do mene.«

Nije dočekala predstavljanje knjige o Bosanskoj Posavini. Posljednji mamin izraz koji sam zapisao za tu knjigu glasi: »vesèlo sȑce kùdilju préde«. (To znači da žene rade ručne radove kad su dobro raspoložene.) Citiram mamine riječi: »Pita mene kuma Čojkinca kak ja mogu vêzt jastučiće vako slaba, a ja njoj kažem: “Veselo srce kudilju prede.”«

Čojkinca mi je na sahrani dva puta rekla: »Sine, nemojte me zaboravit!«

Neću je zaboraviti. Nakon mamine smrti odlučio sam: na predstavljanju Enciklopedije Bosanske Posavine u prvim će redovima sjediti posavske bake, u svojim nošnjama i maramama. Sa svake posavske općine i iz Usore barem po dvije posavske mame ili bake. Nadam se da će među njima biti i tetka Čojkinca. Zaslužila je i više od toga.

Istina je: »Nema više dobre mame« Jele Knežević. Ali i tetka Čojkinca je dobra mama. I kuma Grgnica je dobra mama. I strina Matnica je dobra mama. I Têdīnca iz Pećnika je dobra mama. I tisuće bakica, u Posavini i dijaspori, jesu naše dobre mame.

Naše su mame često usamljene i bolesne. Trebamo ih češće posjećivati. I razgovarati s njima. Nemojmo čekati da ih stranci (makar to bile i medicinske sestre) upitaju na umŕlu, kada je već prekasno: »Majko, šta te boli?« ▪

 Slijeva: kum Grgo, kuma Grgnica, brat Marinko, mama, (zàklonīte: Slavica Tipura i strina Matnica), unuka Jelena i brunjavi unuk Mislav (Jošava, lipanj 2006.)

 Ivka Marković i Jela Knežević: mama je priji Ivki dala svoje ručne radove ko milošću (Pećnik, 3. lipnja 2012.)

Baka i unuci (slijeva): Božica, Jelena, Josip, Marko i Monika (Šarengrad, Hrvatska, 26. ožujka 2011.)

Mama u kaljačama prìglēdā kak napreduju i jesul nadošle (sazrele) dinje (Jošava, ljeto 2012.)

 Iza mame je ostalo dosta ručni radova: jastučića, potkoljenača, torbica, peškira, priglavaka itd.