Te njegove lijepe oči

Oni su još u kontaktu sa svećenicima koji su ih pratili kroz djetinjstvo i mladost, i na poticaj svoga dragog duhovnog vođe, redovito posjećuju jednog mladića, čija je sudbina veoma, veoma tužna: vrlo je težak invalid, živi posve sam, jer su mu roditelji umrli u jednoj godini, a nema nikoga od rodbine. Prošli tjedan pozvali su me da im se pridružim, jer je njihov prijatelj, Mario, u bolnici, na odjelu za intenzivnu njegu. Poziv sam prihvatila sa zahvalnošću.

Kad smo došli na odjel, dečki su najprije pitali liječnika za zdravstveno stanje svoga prijatelja, a potom ga zamolili da dopusti i meni posjetiti ga. I tako sam ušla u sobu patnje. Mladići su me upoznali s Marijem, koji je ležao bespomoćan, s cjevčicama u objema rukama, a na ustima je imao masku. Teško je disao. Bilo mu mu je vrlo loše. Dečki su mu polako i strpljivo govorili, tješili i hrabrili ga… Shvatila sam da je bolje da ih pustim same… Odmakla sam se koji korak i razgledala ostale bolesnike i njihove posjetitelje. Uz jedan krevet bio mladi svećenik, redovnik, kapucin. On je vjerojatno ispovjedao bolesnika, jer je bio nagnut nad njim, sam. Pažnju mi je zaokupio krevet do ulaznih vrata. Na njemu je ležala, vjerovala sam, lijepa djevojčica, krupnih, crnih očiju i malo duže crne kose, a uz nju, stajali su, duboko sabrani, nijemi, zagledani u dijete, mušakarac i žena srednjih godina, za koje sam predmnijevala da su roditelji ovog milog djeteta… Prišla sam im i zapitala kako se djevojčica zove. Pogledali su me sumnjičavo, vrlo suzdržano, i samo su kratko rekli: “Nije djevojčica. To je naš Domagoj“. Bilo mi je malo neugodno pa sam, da nekako ispravim nespretnost zapitala koliko je Domagoj star. „Dvadeset i pet godina“, odgovorio mi je otac. I nastavio: “A tko ste Vi?“ Predstavila sam se i ispričala se što sam sam mislila da je to djevojčica i to puno mlađa. Rekli su samo da su razumjeli i da mi ne zamjeraju. U isto vrijeme, mladići s kojima sam došla, završili su razgovor sa svojim prijateljem, jer je do njega došao svećenik i počeo molitvu kao pripravu za božićnu ispovijed, što je već ranije dogovoreno…

Slijedeći put došla sam posjetiti Marija sama, jer su njegovi prijatelji duže ostali na poslu, ali mi je medicinska sestra rekla da ga samo pogledam i ne javljam mu se, jer je imao jako naporan dan i predhodnu noć. Spavao je… Domagojevi roditelji već su bili uz krevet svoga sina… Ni sada nisu ništa pričali. Majka je cijelo vrijeme nježno, oprezno, polako brisala čelo svoga sina. Otac je polako, oprezno, popravljao bijeli pokrivač koji je pokrivao tijelo njegova sina do vrata. Dječak je netremice gledao oca i majku; oči su mu se polako sklapale; vidjelo se da trpi. Lice mu je bilo mirno, a cijela scena bila je svjedočanstvo boli i nevinosti, potresna do suza. Malo duža crna kosa dječaka rasula se po bjelini jastuka… Tišina je bila jedina pratnja ove dirljive, bolne, obiteljske scene. Prišla sam roditeljima i tiho ih pitala smijem li mu nešto donijeti kad ponovno dođem. Odmahnuli su glavom i samo rekli: “Hvala, ne treba ništa.“ Ipak, slijedeći put sam im donijela čokoladu i „Večernji list“ s kalendarom za 2014.godinu i slikom sv.Oca, pape Franje. Rekla sam da im to poklanjam ako žele. Zahvalili su i prihvatili kalendar kao dar, a čokoladu su odbili jer Domagoj to ne smije jesti. Otac je, tiho razgovarao samnom, a majka je samo polako i strpljivo brisala čelo svoga dragog, bolesnog djeteta. Na neki način postali smo prijatelji… Slijedeći put – samnom su bili i Tomislav i Zvonimir, i ponovno su pokušali, neuspješno, komunicirati sa svojim prijateljem, koji je teško disao, sav se tresao. S cjevčicama u zapešćima i maskom na licu izgledao je kao da je na križu. Dečki su potražili liječnika. Ja sam za to vrijeme prišla Domagojevom ocu, koji je sad bio sam. Stajao je i gledao sina, bez riječi. Micao mu je kosu s čela, milovao mu lice… Izmijenili smo tek nekoliko riječi. Nisam se usudila bilo što ga pitati. Kad je vrijeme posjeta završilo medicinska sestra me je zamolila da izađem. Izašla sam, skinula masku s lica, oprala ruke (već znam ritual pri ulasku na odjel intenzivne njege) i tamo čekala svoje prijatelje, koji su razgovarali s liječnikom. Kad su izašli, s njima je bio i Domagojev otac. Sad smo, kao stari znanci zajedno išli do parkiranih automobila izvan bolničkog kruga. Domagojev otac je otvorio dušu: dječak se rodio kao normalno dijete, ali je sa šest mjeseci doživio saobraćajnu nesreću, od koje su ostale trajne posljedice: ne može govoriti, ne može hodati, ne može se sam hraniti… Potrebna mu je dvadesetčetverosatna njega, i tako – već punih dvadeset i pet godina.“ Ali, da vi znate koliko je on veselo dijete! Jako voli slušati tamburaše, pogotovo „Gazde!“ Kad ih čuje, lice mu se smije, a oči ozare. On se sad osjeća malo uplašeno, jer je na odjelu za odrasle, a svaki put do sad ležao je na dječjem odjelu. Tamo se osjeća puno sigurnije. On je naša radost. Imamo mlađu kćerku, ona je sad udata, ali cijela je obitelj okupljena oko njega. Mi smo sve svoje planove i sav svoj život podredili njemu, a za nagradu imamo njegovo zahvalno lice i mir u duši… On je naša velika radost. Vidjeli ste, on je kao dijete! Kao malo dijete. Veseli se kao malo dijete, tužan je kao maldo dijete. Mi smo spremni sve učiniti da mu pomognemo, i jako ga volimo“. Kad smo došli do parkirališta, rastali smo se kao pravi prijatelji. Ispričao se, ali žurio je kući, jer je imao dogovoren telefonski razgovor sa suprugom. Ona je u Zagrebu, sve priprema za njegov dolazak, jer ga čeka teška operacija. Ona će biti sa svojim sinom svo vrijeme boravka u poznatoj bolnici. Zaželjeli smo mu sretan Božić i brzi oporavak sina. Tomislav, Zvonimir i ja smo pošli na večernju misu u obližnju crkvu tihi, zamišljeni i pobožniji nego kad smo pošli u bolnicu. Oni – s mislima na svog bolesnog prijatelja Božjom providnošću povjerena njima, jer nikoga od rodbine nema, a ja se osjećam – jednostavno „zavedena“ biblijskom scenom koju nosim od Domagojeve bolesničke postelje…

„On je naša teška briga i velika radost“… odjekivale su mi riječi oca dječaka, koji je upravo to – dječak, bez obzira na svoju životnu dob od 25 godina. Meni su došle na pamet misli jedne obitelji iz Belgije, koja je sad već davne 1990. godine na Obiteljskom kongresu u Brightonu govorila o svom iskustvu: usvojili su šestoro fizički, psihički ili intelektualno teško oštećene djece i pričali upravo ovo što je pričao Domagojev otac: “Ta djeca su velika briga, velika žrtva i velika radost. Irci kažu da su oni blagoslov Božji i nebo na zemlji, jer ne mogu sagriješiti!“ Lijepe, blage, krupne crne oči bolesnoga dječaka Domagoja, iz kojih blista nevinost i ljepota neba stalno su mi pred očima.

Te večeri je TV „Dnevnik“, kao usputnu vijest objavio odluku belgijske vlade po kojoj je djeci, koja boluju od teških bolesti omogućena „eutanazija“ na vlastiti zahtjev! Na zahtjev bolesnog djeteta – smije ga se ubiti! Zakonski! To me skršilo: „Kamo ide Europa? Zar za bolesno dijete nema mjesta, srca i ljubavi? Strpljenja i sućuti? Za bolesne psiće ima, za bolesne mace ima, za ranjene ptičice ima, ali za bolesno dijete, u kojem se Bog prepoznaje, nema! Majka Terezija bi rekla: “Europa treba Isusa!“

Sjećam se prvih, stidljivih emitiranja božićnih pjesama na osječkom glavnom trgu. Plakali smo od ganuća i pogledavali se zahvalno, dok smo, hodajući od robne kuće ”Nama” do kapucinske crkve ili „katedrale“ slušali i tiho pjevali, sa suzama u očima:

“Djetešce nam se rodilo
 U jasle se položilo.
 Isuse, mileni Bože moj,
 Srce Ti dajem da sam Tvoj“.

Male, slabašne ručice Djeteta rođenog u štali, s Majkom i Josipom, s ovčicama oko njega, s toplinom vola i magarca uza se bile su snažnije od bilo kojeg i bilo čijeg zagrljaja, i u njemu smo nalazili neopisivu ljepotu, ljubav, dobrotu, snagu i radost koja se ni s čim na svijetu ne može usporediti… Danas to Djetešce prepoznajem u bolesnom djetetu Domagoju, i njegovim lijepim, nevinim očima. I svaki dan molim za Domagoja. Kamo god idem, uvijek mislim na te njegove prelijepe oči. Osjećam, njima me gleda Božansko Dijete i beskrajna ljubav Božja.

Preuzeta sa: Obitelj Malih Marija, autor Ana Penić