U Republiku Srpsku vratilo se samo pet posto Hrvata, a u Posavskoj županiji je još uvijek oko 1400 neobnovljenih kuća. Većina ljudi koji su tamo ranije živjeli je sada u Hrvatskoj, Švicarskoj ili u Njemačkoj.
Marko Grgić svaki dan šeta kroz selo kako bi mu dan brže prošao. “U Pećniku i u nekoliko okolnih zaselaka koji danas pripadaju Opć{jathumbnail off}ini Vukosavlje (RS) nekada je bilo 700 domaćinstava a sada nas nema ni 100 stanovnika”, govori starac koji se sa suprugom vratio prije 11 godina. “Sami smo, nemamo mirovine, živimo od ovo malo zemlje ali glavna pomoć dolazi od djece. Dva sina su u Švicarskoj a najmlađi vozi tramvaj u Zagrebu”, priča hodajući i pokazuje put prema kraju sela.
Selo je prazno. Puno je srušenih kuća a u obnovljenim skoro niko ne živi. Josip Križan vratio se iz Hrvatske prije 10 godina sa suprugom Ivankom i sinom Jurajem, a ovdje su rođeni Dario i Antonio.
Da se istinski htjelo, ljudi bi se vratili
“Nemam nkakvog posla, nikakvih primanja. U početku sam održavao groblje, danas nekoga odvezem autom do Odžaka ili u Hrvatsku, obradim malo zemlje i to je sve. Imam brata i šuru u Zadru i kada ima ima posla pozovu me i nešto zaradim”, priča Josip.
Na pitanje o povratku odgovara poput većine stanovnika Posavine – “Da se istinski htjelo uraditi na tome, da je postojala volja, povratak bi bio realiziran u ovih petnaest godina od Dejtona. Nema posla, ljekara, škole, ljudi su se smjestili u Hrvatskoj, Švicarskoj i Njemačkoj i zašto da se vraćaju. Vraćaju se samo oni koji nemaju drugog izlaza”, govori dok se igra sa najmlađim sinom.
Slična priča i na drugom kraju Posavine. U kafiću “Kod Bele” u Donjoj Tramošnici, Opština Pelagićevo (RS) stari šlager pjeva sa razglasa a Jozo Gagulić za šankom priča kako je u ovom selu sa zeseocima živjelo oko 5000 stanovnika a danas ih ima jedva 250. Natpisi pored puta “Prodajem mašinu za nizanje duhana”, kuće sa pomoćnim zgradama i velike oranice kazuju da je ovo nekada bio izuzetno bogat poljoprivredni kraj.
U Bosansku Posavinu se vraćaju uglavnom stariji - mladi su svoju egzistenciju pronašli negdje u inozemstvu. Mnogi su u Hrvatskoj, dio je otišao dalje, u Švicarsku, Njemačku... Njihove uplate, novac koji šalju rodbini, kojim održavaju kuće i plaćaju račune, prema mišljenju mnogih, u stvari održavaju Posavinu u životu.
Jedino crkva radi
“Vratili se stari, nema dvadesetak mlađih ljudi. Posla nema, sve je propalo, doktora nema, sedmoro djece ide u školu do četvrtog razreda i svi su u jednoj učionici, jedino crkva funkcionira. Ako bude ovakav intenzitet povratka i rada na povratku, za deset-petnaest godina selo će izumrijeti”, govori Jozo koji nije siguran ni u opstanak svog kafića.
“Ima bogatih ljudi koji žive u inostranstvu i koji bi uložili novac ovdje, ali svi su nesigurni, niko ne garantuje kako će biti narednih godina, dođe sutra druga vlast koja uvijek ima mehanizme da te prisili i uzme ono što si uložio. Ljubav prema rodnom kraju je jedno a život drugo”, priča dok vještim pokretima pere čaše u sudoperu.
Uplate iz inozemstva održavaju Posavinu
Hrvati koji žive u dijelovima Posavine koji ne pripadaju RS, žive u Brčkom ili u tri općine Posavske županije : Odžak, Orašje i Domaljevac-Šamac. Tu je prema popisu iz 1991. godine živjelo 60 000 stanovnika, većinom Hrvata. Danas nedostaje 8 000.
“Gledajući po godinama najveći povratak se ostvario u prvih pet godina nakon Dejtona, a kasnije sve slabije”, informira Ivan Kovačević, referent za izbjegle i raseljene osobe u Posavskoj županiji.
“Sve je manje međunarodnih donacija, stanovništvo osigurava egzistenciju u inozemstvu, u županiji je 1400 neobnovljenih objekata…”
Veliki broj stanovnika je u zapadno-europskim zemljama, samo iz Posavske županije je 6000 radnika koji šalju novac, održavaju kuće, plaćaju račune i tako, prema mišljenju mnogih, Bosansku Posavinu održavaju u životu.
Autor: Mirsad Čamdžić
Odg. ur.: Z. Arbutina