27
Mon, Jan

Pejo Gašparević
Typography

pejo gasparevic gipOdlučio sam 25-tu godišnjicu svojeg bavljenja novinarstvom proslaviti na neuobičajen način. Neću praviti nikakvo okupljanje. Razloga  je nekoliko: ne želim  nikoga opterećivati da se angažira u organiziranju takve obljetnice, ne želim nikoga dovoditi u situaciju da troši svoje dragocijeno vrijeme dolazeći na eventualno slavljeničko okupljanje, naprosto ne želim nikoga zamarati.

Piše: Pejo Gašparević
Zapravo, želim da svojih prvih 25 godina novinarstva obilježim posve individualno i na sebi svojstven – novinarski način. Novinarstvo je moj način života, i kad slavim činim to izvješćujući, pišući, razmišljajući, analizirajući.

Za 25-godišnjicu profesionalnog bavljenja novinarstvom odlučio sam „počastiti“ eventualne čitatelje vlastitim dnevnikom kojeg sam vodio u kolovozu 2012. godine, jer upravo sam u ljeto prije 25 godina počeo objavljivati svoje prve novinarske uratke u tadašnjim Večernjim novinama u Sarajevu.
Pišući ovaj skromni dnevnik nastojao sam se osloboditi bilo kakvih pretenzija. Neka to  bude samo još jedan od mojih uradaka. Ništa više i ništa manje.

Na splitskom Poljudu sam 2. kolovoza 2012. pratio nogometnu utakmicu drugog pretkola Europske lige između Hajduka i slavnog milanskog Intera. Gosti su pobjedili 3:0. No unatoč uvjerljivog poraza, 40.000 gledatelja na poljudskoj krasotici nije bilo nezadovoljno, nego su desetak minuta nakon utakmice klicali Hjaduku i pjevali pjesme u čast kluba. Prizor nesvakidašnji i veličanstven.  

Hajdukova mlada momčad se cijelu utakmicu trudila, nastojala zabiti gol ali nije išlo. Publika je prepoznala požrvovanost hajdukovaca te ju je nagradila slavljem nakon utakmice unatoč uvjerljivu porazu. Milanski Inter je trostruki prvak Europe i, kako me podsjećaju prijatelji iz Hajduka dok pišem izvješće,  ovo je najveća Hajdukova natjecateljska utakmica u povijesti jer nikad na Poljudu prije milanskog Intera u nenkom od natjecanja  nije igrala slavnija i moćnija momčad.

Prošle je godine na Poljudu gostovala slavna Barcelona, ali to je bila prijateljska a ne natjecateljska utakmica. Poslije poraza od milanskog Intera trener Hajduka Mišo Krstičević novinarima izjavljuje kako je njegova momčad platila „danak neiskustva“. Slažem se, ispravna ocjena.

Dana 4. kolovoza 2012. odlazim u Sinj gdje je uoči sutrašnje „Sinjske alke“ pratim svečano otvaranje obnovljene obiteljske kuće Mike Tripalo. Govornici podsjećaju na Tripalovo sudjelovanje u „maspoku“ sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je u Hrvatskoj proključala masovna pobuna protiv Titove beogradske politike obespravljivanja Hrvata u tadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji.

Kroz glavu mi struji misao kako se slično obespravljivanje dogodilo Hrvatima u BiH nakon izbora 2010. godine kada je  Lagumdžijin SDP u komunističkoj maniri i uz potporu SDA poništio većinsku glasačku volju Hrvata, te u vlast Federacije instalirao one stranke i njihove predstavnike koje su dobile mizeran broj glasova Hrvata. Svečanosti otrivanja obnovljene kuće obitelji Tripalo u Sinju nazočio je i predsjednik Hrvatske Ivo Josipović.

Nakon otvaranja obnovljene kuće obitelji Tripalo u Sinju, žurno odlazim u Knin gdje se večeras na kninskoj tvrđavi, uoči sutrašnje 17. obljetnice vojno-redarstvene operacije „Oluja“ organizira prijem za zapovjednike i sudionike „Oluje“.

Na tom prijemu, na Kninskoj tvrđavi, predsjednik RH Ivo Josipović ističe kako je pobjeda u „Oluji“ možda „najveći dan moderne hrvatske povijsti“. Na ovom su svečanom prijemu nazočili i hrvatski premijer Zoran Milanović i obnašatelj dužnosti predsjednika hrvatskog Sabora Josip Leko (koji je na toj dužnosti umjesto bolešću zahvaćenog Borisa Šprema).

U idiličnom noćnom ozračju Kninske tvrđave organizatori me pozivaju da ostanem na domjenku, ali ja im ljubazno zahvaljujem uz objašnjenje kako žurno moram pisati izvješće za Hinu.

Agencijsko novinarstvo je  postalo „ubitačno“ dinamično, zahtijeva brzo i pouzdano izvješćivanje. Želi li se biti dobar profesinalac u agencijskom novinarstvu nema mjesta bilo kakvom „prosipanju“ vremena, praktično se ne smije gubiti nijedna  sekunda dragocijenog vremena. Vlastita novinareva organiziranost i snalaženje u zadatom vremenu, gotovo su presudan preduvjet za uspješnost suvremenog agencijskog novinarstva.  

U zemljama bivšega komunističkog bloka naviknutih na žurnalističku tromost i „političku podobnost“, još ne postoji dovoljna svijest o važnosti agencijskog novinarstva. Jedno istarživanje svjetske medijske pozornice nedavno je došlo do saznanja da je čak 90 posto novinarskih uradaka (u tiskanim i elektronskim medijima) oslonjeno na agencijska novinarska izvješća ili je potaknuto tim izvješćima.

Dana 5. kolovoza 2012. na svečanosti obilježavanja 17. obljetnice vojno-redarstvene akcije „Oluja“ u Kninu predsjednik RH Ivo Josipović, hrvatski premijer Zoran Milanović i obnašatelj dužnosti predsjednika hrvatskog sabora Josip Leko u svojim su govorima  izrazili zahvalnost svim braniteljima koji su, kako su naglasili, u obrambenom ratu odnijeli pobjedu za Hrvatsku.

Proslavi 17. obljetnice „Oluje“ po prvi je puta nazočio netko od čelnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Učinio je to predsjednik Srpskog demokratskog foruma Veljko Džakula, što je izazvalo brojne proturiječnosti jer je Džakula bio na strani pobunjeničkih Srba u ratu u Hrvatskoj.
 
Bez i minute predaha nakon proslave u Kninu žurno sam 5. kolovoza morao otputovati u 40-ak kilometara od Knina udaljene Čavoglave profesionalno  pratiti obilježavanje 17. obljetnice „Oluja“ kojem je domaćin pjevač Marko Perković Thompson.

Na koncertu, koji je trajao do zore, osim Thompsona, nastupili su Željko Bebek, Mate Bulić i skupina Opća opasnost iz Županje. Prema policijskim podacima nazočilo je 70.000 posjetitelja.

Policija je uhitila tri sobe zbog isticanja ustaških obilježja i tri osobe zbog remećenja javnog reda i mira. Ta je uhićenja  načelnik šibensko-kninske policijske uprave Ivica Kostanić, koji je osobno nazočio skupu u Čavoglavama, ispravno je popratio riječima kako policija ima „nultu toleranciju“ prema isticanju simbola koji potiču vjersku i nacionalnu mržnju.  

No, osim te policijske intervencije, cijeli koncert je protekao u zabavljačkom duhu i pjevačkom zanosu 70.000 nazočnih. Okupljanja u Čavoglavama su postala neka vrsta hodočašća hrvatske mladeži ne samo iz Hrvatske nego iz cijelog svijeta.

Razgovarao sam sa mnogima od njih koji su rekli da su specijalno u Čavoglave doputovali iz BiH, Njemačke, Austrije, Švicarske, Australije, Kanade, Amerike...

Većina njih mi je rekla da osim dolaska u Čavoglave redovito odlaze pratiti i nastupe Hrvatske nogometne reprezentacije na velikim natjecanjima, kao što je to bio slučaj na nedavnom Europskom prvenstvu u Poljskoj i Ukrajini.

Dana 6. kolovoza u zoru iz Čavoglava sam se vratio  u Split i odspavao samo tri-četiri sata da bi se potom žurno uputio u Divulje pratiti posjet predsjednika RH Ive Josipovića Zapovjedništvu vojnih protupožarnih snaga i Vatrgoasno-operativnom središtu.

Profesionalno je novinarstvo nerijetko neumoljivo, dođu dani kada se nema vremena niti jesti, niti spavati jer dinamika zbivanja zahtijeva brzi odlazak na novinarski zadatak. Upravo se to meni dogodilo u zadnja tri dana – putujući od Sinja, do Knina, Čavoglava i Divulja izvješćivao sam gotovo u hodu o događajima visokog intenziteta.  Samo rijetki razumiju muke novinarske.

Dana 7. klovoza 2012. u splitskoj je bolnici umro legendarni plivač Veljko Rogošić (71), čovjek koji je 2008. godine u 67. godini života  za 50 sati preplivao 171 kilometar od Sicilije do Tunisa čime je ostvario čudesan plivački pothvat spojivši dva kontinenta Europu i Afriku.

Poznavao sam Rogošića i rado s njim dijalogizirao. Prošle mi je godine poklonio knjigu „Europa-Afrika: podvig 21. stoljeća“ u kojoj je predstavljeno njegovo međukontinentalno plivanje. Nikad neću zaboraviti da mi je pri tomu rekao: „Plivajući između Europe i Afrike stavio sam svoj život na kocku jer je to područje u kojem ima puno morskih pasa, ali ako mislite na morske pse onda se nećete ni odlučiti za ovakvo plivanje“.

Dana 13. kolovoza 2012. novi izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Igor Štimac na konferenciji za novinare uoči prijateljske utakmice protiv Švicarske, najavljuje „novu igru“ hrvastke reprezentacije koja će se razlikovati od igre iz razdoblja njegova prethodnika Slavena Bilića. Štimac također ističe kako je prijateljska utakmica protiv Švicarske važna za stvaranje dobra ozračja uoči skorašnjeg početka kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2012. Reprezentacija Hrvatske je u skupini sa Srbijom, Belgijom, Škotskom, Makedonijom i Welsom, a Štimac obećava plasman hrvatske reprezentacije na sljedeće svjetsko prvenstvo.

Upitao sam Štimca hoće li se na neke od protivnika u kvalifikacijama posebice usredotočiti, a on mi je odgovorio kako je svaka od reprezentacija u skupini kvalitetna te da je on već angažirao desetak ljudi koji prate i anliziraju svakog od protivnika. Niko Kranjčar, pak kaže, da će kvalifikacijske utakmice između reprezentacija Hrvatske i Srbije biti „ posebne“ jer svaka od momčadi ima svoje motive.

Dana 14. kolovoza odazivam se stožeru sestara Lucije i Ane Zaninović da dođem na svečani doček u Splitu nakon njihova povratka sa Olimpijskih igara u Londonu gdje je Lucija u  taekwandou osvojila brončanu medalju. Ugodno druženje i ćaskanje sa sestrama Zaninović i ljudima iz svijeta sporta najsportsijeg grada na svijetu-Splita doista me ispunilo zadovoljstvom.

Jedan mi se detalj učinio posebice zanimljivim. Rečeno je da su sestre Zaninović i njihov trener Toni Tomas pri povratku iz Londona u Split najprije pješice hodočastili 35 kilometara u Sinj. Učinili su to, kako su objasnili, jer su se prije Olimpijskih igara u Londonu zavjetovali da će, kao vjerski čin, hodočastiti sinjskoj Gospi ukoliko na Olimpijadi osvoje medalju. Bravo i za Lucijinu brončanu olimpijsku medalju i za hodočašće u Sinj!

Dana 14. kolovoza 2012. uoči sutrašnje prijateljske nogometne utakmice Hrvatska-Švicarska, na splitskoj Rivi je organiziran svečani doček originalne prve nogometne lopte u Hrvatskoj, koja je donesena 1885. godine u Županju gdje je i trajno smještena.

Ova je lopta privremeno preseljena u Split radi obilježavanja 100-te obljetnice Hrvatskog nogometnog saveza u čiju se čast i igra prijateljska utakmica Hrvatska-Švicarska. Iz Županje je krenula 100 sati uoči utakmice na Poljudu. Na Rivu je stigao i izbornik hrvatske reprezentacije Igor Štimac za nekolicinom reprezentativaca kako bi uveličali događaj.

Pokušavao sam na sve moguće načine od Luke Modrić iznuditi izjavu o njegovom (ne)izvjesnom prelasku u madridski Real, a o čemu danima bruje svjetski mediji.

Uporno mu se obraćam i kažem-Luka daj mi samo jednu rečenicu u vezi tvojeg prelaska u Real. No, Luka se samo dječački nasmijao na moje zamolbe i slijegao ramenima, ne željevši ni riječi izustiti.

Koliko god sam bio nezadovoljan, istodobno sam i shvaćao Modrića jer očito je on procjenio da je u zamršenoj sagi o njegovu prelasku iz londonskog Tottehnema u Real najbolje šutjeti. Poštujem takav Modrićev gard, iako sam, potaknut novinarskim nervom, imao silnu želju od njega dobiti ekskluzivnu informaciju iz prve ruke.
 
Dana 15. klovoza 2012. na Poljudu je Hrvatska nogometna reprezentacija neočekivano izgubila od Švicarske rezultatom 0:3.  Nakon utakmice, negdje oko ponoći pred novinarima se pojavio izbornik Štimac i ispričao se svim navijačima i javnosti za lošu igru i poraz hrvatske reprezentacije.

Štimac je oštro kritizirao hrvatske nogometaše zamjerivši im da nisu ispunili zadatke koje je im je postavio. Pitao sam  Štimca prijeti li opasnost da reprezentacija možda bude talac ovog neugodnog poraza od  Švicarske u skorašnjim kvalifikacijskim utakmicama za svjetsko prvenstvo, te sam dodao da se možda ide žestoko u kritici igrača jer je riječ o samo prijateljskoj utakmici. Štimac  mi je odgvorio riječima: „dobro ste rekli ovo je samo prijateljska utakmica, ali trebalo igrati bolje“.  Slažem se.

Dana 16. kolovoza 2012. odlazim u Stari Grad na Hvaru pratiti hrvatskog premijera Zorana Milanovića i njegovo obraćanje na svečanoj sjednici Gradskog vijeća u povodu svetog Roka zaštitnika tog grada. Milanović je u svojem govoru dotaknuo i Hrvate koji žive izvan Hrvatske, u susjednim zemljama, dakle i u BiH.
 
„Našim sunarodnjacima, koji žive u susjednim državama u težim okolnostima nego mi ovdje, moramo pomoći jer je njihov doprinos u stvaranju hrvatske države bio velik“, istaknuo je Milanović. Dodao je kako Hrvatska s Hrvatima u susjednim državama ima „emocionalne veze“, te da Hrvatska poštuje susjede ali i uvažava povijesne činjenice. Dok je Milanović izgovarao ove riječi zahvatila  me misao da je na razini načela takav istup regularan, ali nedovoljan obzirom na težinu situacije s kojom se suočavaju, primjerice, Hrvati u BiH.

U noći između 18.i 19. kolovoza požar koji je buknuo blizu naselja Sitno Donje kod Splita donio mi je još jedno nespavanje. Vatrena stihija nošena vjetrom kretala se u smjeru raketne baze u Žrnovnci i prijetila je opasanost od katasrofe u slučaju da vatra dopre do baze. Srećom, vatrogasci su cijelu noć odolijevali napadima vatrene nemani i spriječili da ona proizvede katastrofu. Svanućem, kad je postalo vidljivo za letenje, žurno su na gašenju vatrene buktinje angažirana 4 kanadera i dva protupožarna helikoptera. Odahnuli smo skupa i vtarogasci i ja nakon neprospavane noći.

Pokušao sam ovim uratkom predstaviti samo dio svojih profesionalnih angažmana kako bi čitateljima približio sliku okolnosti s kojima se susreće novinar na profesionalnim zadacima.

Dajem sebi za pravo u ovom „slavljeničkom“ trenutku reći kako me u proteklih 25 godina mojeg novinarskog profesinalizma Hina naučila temeljitosti i pouzdanosti, a pretpostavljam da je u afirmaciju Hine ugrađena i mrvica mojeg angažmana.

Izvješćivao sam iz tri grada: Sarajeva, Mostara i Splita i to u situacijama kada to nerijetko, posebice u Sarajevu i Mostaru, nije bilo nimalo jednostavno, kada su vrebale razne opasnosti.

Uz zavičajnu mi Posavinu, Split Mostar i Sarajevo su dio mojeg ljudskog i profesionalnog identiteta. Nužnim mi se čini podsjetiti i na moje suradništvo sa drugim medijima: Hrvatskom radio televizijom, Glasom Amerike, BBC-om, Deutsche Welleom koji su također doprinijeli mojoj profesionalnoj profilaciji i izoštravanju kriterija kojih se pokušavam pridržavati.

To me navodi na zaključnu tezu: u novinarstvu je važna brzina u objavljivanju informacija, ali ona nije presudna – najvažnije je da vijest bude točna. Točne vijesti osnažuju vjerodostojnost novinara i redakacije za koju radi.

Nedvojbeno je da su mi se u proteklih 25 novinarskih godina potkradale i pogreške. No, u novinarstvu postoje samo dvije vrste grešaka: namjerne i nenamjerne. Tvrdim da su u mojem slučaju one bile – nenamjerne.

Ispričavam se čitateljima ukoliko sam ih ovim uratkom opteretio individualnošću svojeg novinarskog angažmana.  No, postoje i situacije kad čovjek ima obvezu javno progovoriti i o sebi.

I za kraj – imam potrebu priznati kako unatoč mnoštvu obveza kojima sam izvrgnut pokušavam pronaći vremena i za dokoličarenje, ali nastojim da ono ne preraste u lijenčarenje nego da bude kreativno.

U izvrsnoj knjizi „Pohvala dokolici“ poznati kršćanski autor Josef Pieper kaže sljedeće: "Dokolica je oblik šutnje koja je preduvjet za osluškivanje stvarnosti: čuje samo onaj koji šuti, a tko ne šuti taj ne čuje". Ovakva šutnja nije opatična zamuklost, nije mrtva nijemost. Više se radi o tomu da se ništa ne ispriječi moći duše da sudjeluje u "raz-govoru" temelja zbilje i duše.

Dokolica je stanje primajućeg osluškivanja i gledajućeg konteplativnog uranjanja u bitak“.
Sviđa mi se Pieperova dijagnoza dokolice.


Za Posavinu org piše Pejo Gašparević
19. kolovoza 2012.