04
Tue, Aug

Pejo Gašparević
Typography

sudjenje perkovicPočetak suđenja hrvatskim državljanima i nekadašnjim perjanicama jugoslavenske komunističke tajne policije Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog suučesništva u ubojstvu hrvatskog emigrantskog političara Stjepana Đurekovića označava i početak praktičnog svrgavanja komunističkih tragova u Hrvatskoj.

Piše: Pejo Gašparević

No, učinci tog sudskog postupka pred Višim pokrajinskim sudom u Muenchenu  mogli bi se protegnuti i na zemlje bivše Jugoslavije koje su desetljećima stenjale pod komunističkim režimom u kojem se neistomišljenike  ušutkavalo ili nemilosrdno likvidiralo kako što je to bio slučaj sa Đurekovićem ali i mnogim drugim antikomunistički nastrojenim ljudima.

Takva procjena svoje utemeljenje pronalazi u činjenici da su Perković i Mustač, kao višegodišnji namještenici  Udbe, bili dio široko razgranate udabaške mreže u svim državama na prostoru bivše Jugoslavije. Jataci Udbe bili su detaljno raspoređivani u svaki budžak bivše države, nije bilo sela  pa čak niti ulice u kojoj komunistička vlast nije pronašla sebi odane doušnike, to jest cinkere koji su komunističko-partijskim šefovima i „miliciji“ dosatvljali informacije kako se tko ponaša ili što netko govori. Svatko tko je imalo kritički zucnio o komunistima, Titu ili partiji odmah je bio prijavljivan partijsko-policijskim strukturama koje su provodile masovne informativne razgovore. Nerijetko je nepodobne znao „progutati mrak“.

Verbalni delikt je  veliko zlo.

Nedavno sam u posavskom zavičaju čuo strvičnu priču u kojoj se svejdoči ovako: „Nakon drugog svjetskog rata jedan je domaljevački cinker prijavio mještanina da ima pušku i već u sljedeću zoru pokucali su mu drugovi partizani na vrata, pokupili ga i odveli u Šamac iz kojeg se nikad nije vratio.

Rezali su ga testerom“, trvdi sugovornik ne mogavši suspregnuti suze jer se radi o njegovom najmilijem.
„Ne znam ni gdje su mu kosti“, dodaje  potresnim  tonom  moj sugovornik.

Žrtvu iz ove priče ubio je udbaško-partijski aparat. Nije to bio nikakav eksces, niti izoliran slučaj nego dio sustavne prakse koja je uništavala svakoga tko nije na partijsko-komunističkoj liniji. To je upravo ona Udba koja je desetljećima sijala strah i trepet u stanovništvu i među emigrantima. To je ista ona Udba u čijem su arnžmanu djelovali Perković i Mustač.

Perkovića optužnica tereti da je „u Luksemburgu i na drugim mjestima“ zasad nepoznatim počiniteljim svjesno pomogao u počinjenu kaznenog djela ubojstva. A Mustača  optužnica tereti da je suoptuženom Perkoviću „u Zagrebu ili negdje drugdje“, i to prije no što je 28. srpnja 1983. godine u Wolfratshausenu pokrah Muenchena ubijen Đureković, kao nadređeni dao nalog za planiranje ubojstva emigranta Đurekovića.  

U optužnici se nadalje navodi kako njemačko državno odvjetništvo zaključuje da su ubojstvo naložile „zasad neidentificirane osobe u komunističkom vrhu“.

Državno odvjetništvo polazi od toga, kako stoji u optužnici, da je ubojstvo Stjepana Đurekovića inicirano „od strane komunističkog čelnika Mike Špiljka“ koji je time htio ukloniti svjedoka koji bi mogao svjedočiti u slučaju ilegalnih poslova njegova sina Vanje, koji je također kao i Đureković bio visoki dužnosnik u državnoj naftnoj kompaniji Ina.

Analitičko razmatranje ovog važnog dijela optužnice usmjerava nas u pravcu razotkrivanja dubinski zločinačke naravi komunističkog režima u kojem su Đurekovićevo ubojstvo naložile „zasad neidentificirane osobe u komunističkom vrhu“ a  ubojstvo je inicirano „od strane komunističkog čelnika Mike Špiljka“.  

Drugim riječima, optužnica govori o tomu da su se u bivšoj Jugoslaviji naređivanjem ubojstava bavili političari najvišega ranga, odnosno „u komunističkom vrhu“.  

Takvim optužbama, dokažu li se točnima, u vodu će pasti tumačenja i posljednjih mohikanaca koji u komunizmu vide tobožnju humanost i brigu za čovjeka.  

Umjesto da inicira raščišćavanje „ilegalnih poslova“ u naftnoj kompaniji Ini „komunistički čelnik Mika Špiljak“ inicira Đurekovićevo ubojstvo kako bi ga onemogućio da prozbori o kriminalu u Ini.  

Ovom prigodom posegnimo za jednim poređenjem: primjerice, kako bi to izgledalo da bivši hrvatski premijer Ivo Sanader, kojeg se tereti za koruptivno djelovanje u odnosima Ine i mađarskog Mola, nije završio zbog toga na optuženičkoj klupi nego da je, ne daj Bože, fizički likvidiran netko tko je bio upućen u mutne poslove.

Takvo što je nezamislivo. Sanaderu je, s pravom,  po hitnom postupku priređeno suđenje i javnost na to gleda sa odobravanjem. Međutim, u slučaju Perkovića i Mustača i eventualne umješanosti „komunističkog čelnika“ Mike Špiljka u ubojstvo Đurekovića još uvijek ima onih koji bi najradije izbjegli tu priču jer ne žele raskrinkavanje „komunističkih zločina“.

Nije li hrvatska Vlada lijevog centra, zbog tog razloga, prošlog ljeta na brzinu pokušala promjeniti i zakon samo da bi se izbjegao Europski uhidbeni nalog po kojem je Perkovićevo i Mustačevo izručenje Njemačkoj neizostavna obveza?

Suđenje udbaškim personama Perkoviću i Mustaču proizvodit će preoblikovanje svijesti onih koji su još uvijek zarobljeni komunističkim mentalitetom.  

Suđenje Perkoviću i Mustaču svojim bi potencijalima moglo u znatnoj mjeri preoblikovati društva zemalja na prostoru bivše Jugoslavije koja još uvijek leže na talozima neraščišćene komunističke prošlosti.

Dobrodošli u razdoblje u kojem više nitkomu neće pasti na pamet istaknuti Titov portret u Predsjedništvu BiH, kao što je to osam godina činio isforsirani Željko Komšić.

Suđenje Perkoviću i Mustaču je priča velikog zamaha.

Pejo Gašparević
17. listopada 2014.