20
Mon, Jan

Pejo Gašparević
Typography

nato i rusijaTerorističke prijetnje koje ugrožavaju mir u Europi mogle bi smanjiti napetosti između NATO saveza i Rusije nastale zbog krize u Ukrajini. Takva procjena uporište pronalazi u najnovijem razvoju događaja nakon što su islamistički teroristi 7. siječnja ove godine u Parizu oružanim napadom  na redakciju francuskog satiričnog časopisa Charlie Hebdo ubili 12 osoba.

Piše: Pejo Gašparević

Taj je masakr uzdrmao svjetsko javno mijenje, uznemirio sigurnosne službe i izazvao zabrinutost Sjevernoatlantskog saveza.
Posebice su znakovite reakcije vodstva NATO-a nakon terorističkog napada u Parizu. Glavni tajnik NATO-a Jens  Stoltenberg je za nedavne posjete  Kosovu (23. siječnja. 2015.) upozorio kosovske vlasti na moguću opasnost povratka džihadista koji su se borili u Siriji i Iraku.

„Povratak boraca je prijetnja za sve nas, za zemlje u regiji, ali i za sve zemlje u Europi“, rekao je Stoltenberg u Prištini.

Ove upozoravajuće riječi glavnog tajnika NATO-a Stoltenberga izrečene u Prištini sugeriraju s koliko se usredotočenosti gleda na važnost Kosova u suzbijanju terorističkih prijetnji na Balkanu ali i u Europi uopće. Iz ovog Stoltenbergovog upozorenja  isijava poruka kako su se Balkan ali i cijeli europski kontinent našli na udaru džihadskog terorizma.

„Moramo surađivati u borbi protiv terorizma“, poručio je Stoltenberg u Prištini.

Vrhovni zapovjednik NATO-a za Europu američki general Phillip Breedlove nedavno je pozvao na obnavljanje uspostave kontakta NATO-a sa ruskom vojskom jer se, po njemu, radi o „važnom odnosu“.

„Jako smo puno razgovarali o tome kako ponovno uspostaviti komunikaciju i činjenica je da je ta komunikacija s visokim ruskim vojnim dužnosnicima važna“, istaknuo je Breerdlove 22. siječnja ove godine. Kriza u Ukrajini stvorila je  nesuglasja između NATO saveza i Rusije golemih, gotovo hladnoratovskih razmjera pa se  u takvim okolnostima smatralo  nezamislivim  vidjeti bilo kakvu mogućnost komunikacije, odnosno suradnje dviju moćnih vojski. No, čini se kako globalno prijeteći potencijali terorističkih udara, poput nedavnog  na Pariz,   trenutačno nadilaze krupna  nesuglasja između NATO-a i Rusije nastala na razvalinama ukrajinske krize. Drukčije rečeno, u aktualnim  ovozemaljskim  uzavrelostima veća opasnost za svjetski mir je terorizam nego ukrajinska kriza.  Nakon terorističkog napada na Pariz, ima se razloga vjerovati kako NATO-vo zagovaranje suradnje s ruskom vojskom neće dobiti odbijenicu iz Moskve jer i Rusija je ozljeđivana terorizmom. Treba se prisjetiti kako je Moskva od početka 21. stoljeća  bila metom nerijetkih terorističkih napada.  

U terorističkom pohodu 2010. godine  na moskovske metro postaje  „Lubjanka“ i „Park kulture“ poginule su 34 osobe, a  šest godina prije toga u terorističkom napadu na metro postaju  „Rižskaja“ u Moskvi je poginulo 10 osoba, dok je 15 osoba poginulo 2003. godine kada su u Moskvi žene samoubojice aktivirale eksploziv koji su nosile na sebi. Najstravičniji masakr u Moskvi dogodio se u 2002. godine naletom 40 terorista opasanih eksplozivom koji su upali u kazalište te uzeli za taoce više od 900 gledatelja a u trodnevnoj akciji spašavanja poginulo je 130 osoba uključujući i teroriste.

Dakle, glavni grad Rusije nalazi se u društvu onih svjetskih metropola u kojima su teroristi početkom trećeg tisućljeća sijali smrt. Ovom prigodom se ne čini suvišnim podsjetiti kako je najstrašniji od terorističkih napada izvedenih u ovom tisućljeću bio onaj 2001. godine u New Yorku gdje je u rušenju dva tornja Svjetskog trgovačkog centra (WTC) poginulo 3 033 osoba.
 
U terorističkom napadu 2002. godine na indonezijski turistički biser  otok Bali (omiljenu destinaciju gostiju sa Zapada) poginule su 184 osobe. Teroristi su podmetanjem eksploziva na željezničkim postajama u Madridu 2004. godine  usmrtili 186 soba, a po sličnom  terorističkom scenariju u Londonu je 2005. godine  poginulo 37 osoba dok ih je oko 700 teže ozlijeđeno.

Ova kratka inventura najmonstruoznijih terorističkih  pohoda od početka 21 stoljeća govori kako su  na udaru terorističkih akcija vodeća svjetska središta političke i gospodarske moći te najprestižnije terorističke destinacije.  To znači kako ovovremeni terorizam nije spontana, neki bi rekli avanturistička pojava,  nego on svoje kreatore (navigatore) ima u autorima onih  svjetonazorskih zamisli  koji  žele pokoriti većinski kršćanske  dijelove svijeta. Takve ekspanzionističke zamisli  najvidljivije se očituju u aktivnostima islamističke skupine ISIL (Islamska država Iraka i Levanta)  koja je na teritoriju Iraka i Sirije proglasila kalifat  i najavila svoj petogodišnji plan. Po tim zamislima kalifat, u kojem će vrijediti šerijatski zakon,   trebao bi obuhvaćati Balkan, Austriju, Mađarsku, dio Ukrajine, te Španjolsku, Bliski istok, sjevernu Afriku i područje Azije. Osim toga, ISIL-ovci su zaprijetili i Amerikancima poručivši im: „Podignut ćemo zastavu Allaha na Bijeloj kući“.

Podsjećanje na ovaj ekstremno ambiciozan plan uspostavljanja rasprostranjenog kalifata čini se nužnim radi boljeg razumijevanja zagovaranja obnavljanja suradnje NATO-a i ruske vojske unatoč golemom  nesporazumu između NATO-a i Rusije u vezi Ukrajine. Ukrajinska kriza, kolikogod bila obeshrabrujuća po globalni mir, ipak je geopolitički locirana na jedno područje, to jest na  prostor Ukrajine koji je vidljiv.

No terorističko-kalifatske ambicije su prostorno razređene, njihova meta su svjetske metropole na koje se povremeno obruše ali i široki prostori koje planiraju zaposjesti. Takve pretenzije su teže ukrotive, pošto u terorističkim naletima ne sudjeluju vojne trupe nego pojedinci ili manje skupine (spavači) koje u njedrima  Zapada koriste taktiku iznenadnih udara.

Nedvojbeno je da međusobno sudarajući geopolitički trendovi utječu na političke (ne)prilike na Balkanu uključujući i BiH. Govoriti kako normaliziranje stanja u BiH zavisi od  dogovora „domaćih  političkih  elita“  znači sudjelovati u proizvodnji demagogije. Nikada se u povijesti o BiH nije odlučivalo isključivo iznutra, nego su njenu sudbinu krojili veliki  geopolitički igrači. Imajući u vidu najnovija geopolitička vrenja, bilo bi senzacionalno kada bi stanje u BiH postalo neproblematično. Nemoguće je politički stabilizirati prilike u BiH dokle god je ona u raljama nepravičnog  Daytonskog sporazuma. Taj dokument, sada to postaje sve očiglednije, projiciran je radi  smirivanja nezadovoljstva „velikih“, a ne radi udovoljavanja zahtjevima pravičnosti.  Daytonski sporazum nije stvoren da bi  situacija u BiH bila riješena, nego da bi ona ostala nerazriješena.
Do daljnjeg!

Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
24.  siječnja 2015.