Moj otac živi u kući s pet soba. U jednoj kuha i spava. U ostalima drži slike svetaca i goblene okačene na zidove. Posjećuje ih svake nedjelje. Petkom jede riblju konzervu. Otvori je polako, i prije nego počne jesti, razgovara sa sardinama. Udiše miris mora s njihovih slijepljenih škrga. I gleda u pučinu. Tu je kraj i početak.
On hoda po rubovima plavog neba i živi negdje, između pšeničnog polja i groblja.
Kad se nagleda makova siđe do cvijetnjaka gdje uzgaja ljiljane i šljive.
Kravlja baljega još uvijek miriše iz njegove zemlje.
Njegova jedina zemlja orubljena je živom ogradom.
Ta ograda raste, a on se smanjuje i sprema za odlazak.
Moj otac revno čuva sjemenke iščezlog bilja. Kad krene na put, ponijet će ih sa sobom.
Čovjek uvijek treba miris ruža i sjećanja. Između kuće i kapije stanuje trešnja.
Cijeli krajolik prostranog neba stanuje s njim. On sve češće lice zaroni u dlanove i ćuti.
Nedostaje mu netko. Ne sjeća se tko.
Ali zna gdje će ga naći.
U svakoj sobi je po jedan vrt.
Zalit će sadnice u njemu i oplijeviti luk.
Možda se voda sjeti imena koja se šuljaju iza njegovih leđa.
Za Posavinu.org piše Ružica Kopačević-Miličević