03
Mon, Aug
1 New Articles

Ružica Kopačević - Miličević
Typography

Travanjsko sunce mamilo je bilje da izađe iz svoje utrobe, da buja i da se množi u krugu zemaljskom. Ćud prirode pozivala je nevidljive pomagače, mrave, crve, oblake, snagu sunca i mjeseca da još jednom zauzmu svoje uloge u poredku svijeta, da kao poslije apokalipse, ožive mrtve svjetove sjemenki, koje će se preko noći obući u svemirsko ruho opojnih boja i mirisa.prognanik

Ona, priroda, nije se obazirala na rat, progon, suze i bol. Nezaustavljiva u svojoj namjeri da oživi mrtvu zemlju usred kaosa, prkosila je čovjeku i njegovoj ludosti. Čovjeku koji je, zaslijepljen strahom i mržnjom, ubijao svoj svijet.

Tihi glasić iz djetinjstva (koji već dugo nisam čula) šaputao mi je i prepričavao moj nedavni san o »slavenskim plemenima« zatečenim usred rijeke Save. Zarobljeni u njenom kovitlacu koji ih vrti, udara, baca od obalu i onda kao sažvakanu hranu ispljuvava. Otkud ta slika sna? Da je baka živa, sve bi bilo jasno. Ona me učila da osluškujem svoje snove, da ih pamtim. I sad je čujem kako govori: »Snovi su kao voda, upozoravaju, a ako ih ne slušate – kažnjavaju. A voda? Ona sve pamti, potajno pati i čeka da se osveti stanovniku zemlje zbog njegove pohlepe, bahatosti i zaborava.«

Rijeka je tekla skoro neprimjetno. Ove godine izlila se samo do visine gležnjeva. Nakon svog povlačenja ostavljala bi tragove (vijugave brazde) zmija, žaba i otiske ptičjih stopala. Ispod zamućenog zelenog pokrivača, provirila bi pokoja žaba i svojim velikim očima buljila u mene toliko dugo dok je ne bih izgubila iz vida. U zraku se osjećao miris blata. Obala, siva i teška, ličila je na odore mrtvih slonova. Ukopana u svoju tugu sa slikama Sarajeva, koji sam napustila prije dva dana, naslonila sam se na ogradu skele. Gledala sam u mlaz vode, koji je za sobom ostavljao široki otisak skele, dijeleći pritom rijeku na dva dijela. Kao nožem rasječena zastava, usijecala se u moje oči ta posljednja slika rodnog zavičaja. To me podsjećalo na izlazak Židova iz Egipta.

U zraku se čulo brujanje aviona, koje je paralo tešku tišinu, okovanu u još težu slutnju nečega neodređenog, bolnog i neizvjesnog. Odlazak, neplaniran i neželjen. Nisam bila svjesna da sam tim ulaskom na skelu i prelaskom na drugu obalu postala prognanik.

Metamorfoza moje sudbine. Ukoračila sam u priču prognanog, kročila na put svih onih koji su otišli prije mene. Pored mene je sjedila djevojka, koja je rekla da dolazi iz Maglaja i da ide tetki u Hrvatsku. Pomislih: Evo mi suputnice. Nažalost, njen put se završio u prvom slavonskom selu. Tu je imala tetku, koja ju je mrzovoljno primila, jer je bila trideseti član rodbine iz Bosanske Posavine.

I dalje je moj pogled bio prilijepljen za obalu rodnog mjesta. Prilike ljudi su se polako smanjivale sve dok se nisu pretvorile u sićušne figurice nalik lutkarskom kazalištu, koje se naziralo iz zadnjeg reda, te se lagano istopilo pred mojim očima. Vidokrug sela prerastao je u maglovit, savjesti prepušten slučaj. Tjeskoba i osjećaj krivice radi napuštanja mjesta gdje je smrt, prvim granatiranjem Vukovara, bila sveprisutna. Kao gorka pljuvačka u grlu.

Sjedeći tako, prisjećala sam se svih priča o egzodusu. Sa svakim novim udahom i izdahom vidjela sam sliku Duha svetoga kako lebdi iznad voda i Sina Čovječjega kako korača po svijetloj površini, prelazi na drugu obalu i tamo me sačekuje ispruženih ruku. Iz mojih misli trgnu me bombardiranje sela i rijetki pucnji iz pušaka. Osjećala sam svoje bubrege kako podrhtavaju od straha, pa mi se činilo da je i sama tekućina moga tijela, kao napaćeni životni eliksir, smetala mojim mislima da se srede. Kamo vodi ovaj put?
Ni slutila nisam da je moj konačni cilj – egzil (progonstvo), mjesto stanovanja, moja nova domovina. Nakon iskrcavanja sa skele ušla sam u automobil rođaka koji je vozio druge izbjeglice za Njemačku. Mene je ostavio na parkingu odmarališta u blizini Salzburga. Tu su me preuzeli prijatelji mojih roditelja. U Austriju sam stigla s jednom torbom u ruci. Njen sadržaj je bio sve što mi je ostalo; jedini dokazni materijal života kojim sam prije živjela. Fotoalbum, diploma, crveni sako koji sam nosila kad sam išla na prvi sastanak sa svojim dragim, jugoslavenski pasoš, osobna karta. Više se ničega ne sjećam.

Dolazak u sabirni centar »Molken«. To je gostionica sa crvenim kariranim zavjesama, idilično smještena u dvorište zaraslo u zeleno grmlje. U njoj su se svakog četvrtka pekla svinjska rebra, specijalitet kuće. Nas petoro smjestili su u jednu prostoriju. Troje od nas nije jelo svinjetinu. To, nažalost, nikoga nije zanimalo. Na kraju uskog hodnika nalazio se zajednički WC i tuš. Ljudi su obavljali nuždu po strogom rasporedu, tuširali se više puta dnevno sapirući tako svoj znoj, svoje suze. Prljave otiske ruku vojnikā.

U dvorište se izlazilo na stražnja vrata gostionice, kako bi se izbjeglo da uplašene izbjeglice svojim zbunjenim izrazom lica i očima nateklim od plakanja ne bi pokvarile apetit gostima. Stražnji dio dvorišta služio nam je kao mjesto društvenog života. Tu se dovozila stara rabljena roba, šporeti, frižideri i švercovane cigarete. Tu se zajedno plakalo i primalo vijesti iz domovine. Iza leđa »Gasthausa« su se ugovarali poslovi »na crno«, jer vlast protjeranim osobama nije dozvoljavala da rade.

Nisam znala šta ću sa sobom, svojim tijelom, rukama. Mislima. Sve je bilo opasno i pove-zano u grčevitom nastojanju da shvatim gdje sam, te da sebi sama objasnim zašto sam tu. Da nađem smisao u tom čekanju dok ne završi rat. Sa izbjegličkim kartonom u ruci. I boravišnom dozvolom (paragraf 12) privremenog boravka, bez riječi njemačkog jezika.

Čekanje, besramno privođenje i saslušavanje na policiji za strance. Mjesto polaska. Opis puta, ljudī i činjenicā bez osjećaja. Prijevozna sredstva kojima sam putovala. Priča bi se pričala više puta unakrsno postavljenim pitanjima, kako bi se provjerilo da li je istinita. Sjećanje vas je moralo dobro služiti, inače bi vas optužili za lažne iskaze što je bilo kažnjivo djelo. Posljedica stoga – deportiranje za Hrvatsku.

Sjedeći tako u tijesnoj sobici sa austro-karo dizajnom i plastičnim cvijećem na prozorčićima sa zelenim oknima, ličila sam ženi zarobljenoj u burku, koja je kroz jedan šlic medijskog izvješća gledala u budućnost. Paragraf 12 Zakona o boravku bio je epicentar u koji je smještena moja sudbina. I činovnici koji su se natjecali u svojoj hladnoći i pogledom davali do znanja da si brojka, prolazna činjenica ubilježena u njihovu datoteku privremenih bića na teritoriju Austrije.

Prvi puta sam shvatila što znači teritorij. Slobodan teritorij. Tuđi teritorij. Okupirani teritorij. Granica između mira i rata. Produžetak kuća u nizu, a onda granični prijelaz. U glavi. Iz ludila i straha u stanje zbunjenosti. Zbunjenosti radi tišine, cvrkuta ptica i smijeha ljudi, koji su me užasno vrijeđali svojom srećom. Zavidjela sam im na nečemu što sam donekoć i sama imala. Kako ne bih poludjela, počela sam plesti pulovere od stare vune. Potom sam ih parala i opet iznova plela nove. Nikada ih nitko nije obukao.

Dani su bili dugi, s pogledom uprtim u televizijsku kutiju i iščekivanje vijesti koja bi za jedan dan, jedan sat promijenila moju sudbinu. Vijest da je gotovo. Okončano ratovanje. Ništa od toga.

I opet nova noć. Dan drugi. Evanđelje po prognaniku se nastavljalo. Ni slutila nisam da će moja akcija spašavanja fizičkog tijela biti ubijanje duha. Polagano, neprimjetno oduzimanje života baš kao u igri kad te pogode loptom i ti ispadaš. Iz svog stabilnog svijeta u kojemu si imao svoje mjesto, ulogu i status. Imao svoga frizera, doktora, omiljeno kino, najdraži kafić. Sve nestaje. Tone u neko nepostojeće nagodbeno vrijeme, koje se mimo tvoje volje pogađa sa silama zla. Sveden na izbjeglički karton čekaš da se nastavi igra u kojoj ćeš opet imati svoje mjesto, ime i cilj.

Preko noći počneš dijeliti sudbinu sa tisućama prognanih. Sa milijunima protjeranih. Tvoj status postaje tvoja sudbina, tvoja domovina. Tvoje državljanstvo. Tvoja nacionalna pripadnost. A ti sâm, dio naroda koji luta po livadama i brdima Gospodnjeg prostora preko granica ucrtanih na geografskim kartama. I niti jedan pogrešan korak ne smiješ napraviti, inače se može desiti da se nađeš na drugom teritoriju koji je za tebe nadležan. Gubiš status i privremenu domovinu.

U lipnju 1992. godine dobila sam vijest da su moji roditelji izbjegli za Zagreb. Željela sam ih vidjeti, zagrliti. Nestrpljivo sam iščekivala gospodina Mayera, socijalnog radnika, koji nas je posjećivao jednom tjedno. Donosio nam je šampone, rječnike njemačkoga jezika i ugovarao termine za liječnika. Pokušala sam mu objasniti moju namjeru da odem do Zagreba. On je problijedio i ozbiljnim izrazom lica, a s nevjericom u očima, počeo mlatarati rukama i crtati granice kako bi gestikulacijom i uz još par riječi dočarao moj odlazak: »Du gehen, Kroatien... bum, nix Austria.«

Njihov smisao razumjela sam tek kad je gospodin Mayer otišao. Nakon par mjeseci, kada sam malo naučila jezik, došla sam do zaključka da gospodin Mayer ne zna njemački. Istrčala sam iz improviziranog ureda i povratila na pragu »Gasthausa«. Taj cijeli dan sam povraćala.

Mučninu sam pripisivala lošoj i često ustajaloj hrani koju su nam davali, ovaj put makaronima sa starim užeglim sirom. Safeta, udovica sa dvoje male djece, sa kojom sam dijelila sobu, ubrzo je opovrgnula moju teoriju o trovanju hranom. »Bona ženo, da ti nisi trudna?«

Bila sam trudna. Što bi Marko rekao na to? – pomislih sa čežnjom. Imala sam potrebu da mu to što prije kažem. Da smo sada kod kuće, bila bi to radosna vijest, ali ovdje – bila je kao kamen oko vrata. Davila me i vukla u dubinu. Tjerala na odluku, radi koje bih se mogla pokajati: Ne, ne dolazi u obzir! Marko mi to nikada ne bi oprostio.

Doktor se uspravi i reče: »Čestitam, dobili ste djevojčicu.« Razumjela sam samo riječ djevojčica. Onu prvu riječ nisam razumjela, jer mi od moga dolaska u Austriju još nitko ni na čemu nije čestitao. Ana je rasla i postajala smisao moga života.

Jedinu radost, pored nje, pričinjavala su pisma prijateljice iz Londona. Otvarala sam ih pohlepno kao kad se otvara dugo željena čokolada. »Draga moja, još ništa nisam čula za majku, otac je u logoru, a sestra je nestala preko noći… Kako si ti? Jesi li uspjela išta saznati za svoje, za Marka…?« I tako mjesecima. Potraga za nestalima, loše i dobre vijesti preplitale su se te su iz minute u minutu gubile na svom značaju, svojoj aktualnosti.

Godina 1996. ostat će zapamćena po obilnim padavinama u Austriji i Njemačkoj. Kiša je padala već treći tjedan. Ustala sam iz kreveta i uključila stroj za kavu. Kava je svojim mirisom ispunila sobu i pomiješala se sa mirisom marmelade od marelice. Na stolu je stajao buket visibaba. »Sretan rođendan«, rekoh Ani, ljubeći joj obraz, čelo i sitne prstiće.

Uključila sam televizor kako bih vidjela kakvo će danas biti vrijeme. Nakon dobre vijesti da će padavine prestati, objavili su vijest o masovnoj grobnici koja je pronađena u Bosni. Ana je pila kakao koji joj se cijedio iz usta, dok sam ja užasnuto gledala lice njenog oca kako leži ukopan u blato, sa mojom slikom u ruci. Dvije velike suze kao dvije obale rijeke Save, odlomile su se iz srca i skotrljale u šolju kave. Čula sam pucnjavu i sirenu koja je urlala u mojim ušima, moju osobnu osudu na samoću i tugu. Vrisnula sam njegovo ime i kleknula na pod. Ana je nešto brbljala, a potom i sama briznula u histeričan plač. Iz usta mi se slijevala pljuvačka boje marelice na komad kruha: kao ugrušak bola ispala je iz mojih usta.

Vani se čula galama djece koja su veselo čavrljala na njemačkom jeziku. Smogla sam snage da dođem do prozora. Pogled mi se zaustavio na visibabama koje su cvale oko zgrade. Poštar je ubacio pismo u moj sandučić. Znala sam od koga je i da dugo neću smoći snage da ga otvorim. Otvorila sam ga tek nakon Markove sahrane.
Probudila sam se i brzo otrčala u kupaonicu. Ana me nestrplijvo čekala na vratima. »Požuri, mama, zakasnit ćemo«, rekla je nervozno. Dok smo žurno trčale niza skaline, govorila je: »Baka je zvala, rekla je da u Bosni već par tjedana pada kiša.«

»Nek pada«, odgovorih i uključih auto. Obadvije smo šutjele: ja od straha, a Ana radi moga odgovora.

Moja majka je bila žena sa sela, skromna i pobožna. U tom svom malom trokutastom svijetu: kuća-crkva-doktor, sreću je mjerila po jačini kiše, toplini sunca i količini usjeva. Po broju izmoljenih molitava. Narod Božji dijelila je na dobre i loše. Sada je zgrčeno sjedila preko puta mene, sa novim poredkom svijeta, koji se, od kako je voda poplavila Bosnu, sastojao od Boga i njegovog napaćenog naroda. Lica zgužvanog i očiju utonulih od nespavanja, dok joj je brada podrhtavala, platnenim rubcem brisala je suze koje više nisu tekle. To je bio bolni refleks, navika, jer je to već danima i godinama radila.

Kašljucala je kako bi time spriječila plač. A potom je smogla snage da progovori: »Po drugi puta sam iseljena. Da mi je njeko to proreko, nebi mu vjerovala. Znaš, Vesna«, nastavi dalje, »nije meni teško što sam ja morala ić, nego radi mrtvih. Viđe li ti ono: i grobovi plutaju?! To je Sudnji dan.«

Ni sama ne znam kako je dugo govorila. Svejedno, nisam je više čula. Vidjela sam baku kako sjedi na drvnjaku sa stogodišnjim kalendarom u ruci i čita proročanstva o čirevima, potresima i poplavama. Raspletene sijede kose vijorile su se na vjetru, dok se nebom prolamala buka crkvenih zvona. Čula sam kako me zove da joj još jednom ispričam san o vodi i slavenskim plemenima.

Nisam morala. Uključila sam televizor. Na svim kanalima izmjenjivale su se slike poplave, propagiralo bratstvo i jedinstvo. Simbol nove zastave napaćenih naroda bio je slika psa koji pluta na vodi i na svojim leđima nosi svog praiskonskog neprijatelja: mačka.

Pomislih da je neka davno uskrsnula voda sakupila sve isplakane suze naroda od čije siline se uzemirilo sámo Panonsko more te se ono vratilo u korito Save, iz kojega je isteklo i zauvijek nestalo iz sjećanja žiteljā sjeveroistočne Bosne.

To drevno more, bijesno i ljuto, nosilo je krave, kuće, zastave, kokoši, zemlju i nadgrobne ploče. Zemlja se pomicala sa svog vjekovnog mjesta. Bunari se pretvarali u jezera hitajući u zagrljaj velikoj vodi, velikom potopu. Voda je drobila, mrvila i unakazivala lice zemlje. Davala joj novi lik. Brisala stare granice.

Uništavajući prošlost i oduzimajući ljudima ono malo što su posjedovali, liječila je zemlju blagoslovom i prokletstvom.

Tako je san o zajedničkoj državi sa više plemena dobio jednu novu dimenziju zasnovanu na mogućnosti sveopćeg utapanja prošlosti. Nada da će voda utopiti i zauvijek izbrisati rat, zlo, mržnju i siromaštvo širila se regijom i izvan nje. Slika zajedničkog neprijatelja dijelila se na Facebook stranicama, kao tek odkrivena mesijanska poruka. Težnja za jednom novom kvalitetom i novom vizijom budućnosti uvlačila se u srca ljudi.
Topografska slika sveopće nevolje vrtjela se po svim društvenim mrežama sa apelom za pomoć. Zajednička sudbina trebala je da amnestira sve pojedinačne krivnje i ujedini u gorčini narod željan kruha, ćevapa, šerbeta, salameta i mira. Svijest o sebi postala je svijest o drugima.

Više nije bilo razloga da se mrzimo. Naime, svi smo plutali po kanalima, septičkim jamama i zvali spasilačke brojeve Europske unije i mrsku braću i sestre u dijaspori. Zemlji je polagano prijetila najezda kartonskih kutija, konzervi i epidemije. Glava mi je pucala gledajući slike sentimentalno-karitativne euforije koja je pisala jedno novo poglavlje povijesti »slavenskih plemena«.

Lokalni potop poprimio je razmjere onoga iz Noinog doba. Konvoji sa hranom postali su metafora njegove korablje spasa. Množile su se kapi vode, kao tajne šifre, pišući Božji zavjet zajedničkog sudca, u kojima su se utapali entiteti, dok je moja stara majka čekala povratak u svoju Bosnu, pričajući mi po tko zna koji puta priču o pravoslavnom popu koji je prvi dohitao u katoličko selo da pomogne ljudima.

Baka mi je mahala rukom, sakrivena iza tamnocrvene zavjese i prstom pokazivala prema prozoru. Ustala sam i pogledala kroz prozor. Vani su se igrala katolička, pravoslavna i muslimanska djeca pjevajući pjesme radosnice. Na njemačkom jeziku.

Za GIP piše Ružica Kopačević Miličević
Bad Ischl, Austrija,
23. 05. 2014.{jathumbnail off}