Premda sam ju danas zbog sitnijih preinaka morala navući već četvrti put, nisam bila nimalo uzrujana zbog toga. Napokon je što se ticalo haljine sve bilo na mjestu. Imala sam razloga za zadovoljstvo jer mi je uistinu pristajala kao salivena. Osim toga, i sve ostalo u mom životu teklo je kao po loju.
Suprotno svim pravilima kako s približavanjem datuma vjenčanja rastu napetost i nervoza ja sam se iz dana u dan osjećala sve bolje. Još prije godinu dana bilo mi je jasno kako je upravo Denis muškarac mog života. Preostalo je još samo nekoliko dana do našeg vjenčanja i sada sam s velikim nestrpljenjem iščekivala trenutak kada ću napokon postati njegovom suprugom.
- Drago mi je što ste zadovoljni haljinom. Vaša kći u njoj doista izgleda poput anđela – maminim hvalospjevima pridružila se i mlada krojačica poravnavajući nabore na mojoj haljini.
– Želim vam svu sreću – dodala je uz širok osmijeh nešto kasnije dok mi je pakirala haljinu. Nakon što sam joj ljubazno zahvalila na strpljenju i trudu koji je uložila u izradu vjenčanice uhvatila sam mamu ispod ruke.
- Što kažeš da nas dvije sad odemo nekamo na kavu? Ovo je možda posljednja prilika da prije vjenčanja još malo pretresemo neke teme – dodala sam jedva suspregnuvši hihot. – Osim toga, kada za nekoliko dana postanem gospođa Jukić bit ću zabavljena drugim obvezama. Pretpostavljam kako tada neću imati previše vremena za dokono ispijanje kavica – našalila sam se trknuvši mamu laktom u rebra.
- Izvrsna ideja! Samo da nazovem tvog oca i javim mu da ću zakasniti – oduševljeno je prihvatila a tada kao da se još nečeg nečega prisjetila.
- Dušo, nisi zaboravila da večeras idete na Lidijinu rođendansku proslavu, zar ne? – upitala je.
- Oh, Bože! Pa naravno. Što bih ja bez tebe? Hvala ti mama. Potpuno sam zaboravila na to. Da vidim, kakav dar bih mogla kupiti svojoj budućoj šogorici – razmišljala sam na glas.
- Maločas sam vidjela zgodan šal u izlogu obližnje prodavaonice. Poznajući Lidiju, sigurna sam da će joj se svidjeti – nasmijala se mama.
- Što još čekamo? – upitala sam užurbano hvatajući mamu ispod ruke.
Pola sata kasnije šal je bio kupljen. Čak smo u obližnjoj slastičarnici još uspjele popiti i kavu nakon čega sam bacivši pogled na sat žurno poljubila mamu.
- Sretno dušo. Nazvat ću te sutra. Jesi li sigurna da ne trebaš moju pomoć pri izradi ukrasa za uzvanike? – brižno je upitala.
- Hvala ti mama, ali doista nema potrebe da mi pomažeš. Većinu toga sam već napravila sama – slagala sam. – Ali zato možeš sutra popodne svratiti na kavu – nasmijala sam se.
- Ako je tako, u redu. Lijepo se provedite večeras kod Lidije. Vidimo se sutra a tada mi možeš sve ispričati – rekla je mama uzvraćajući mi poljubac.
Kad sam se otprilike sat kasnije vratila u stan Denis se još uvijek nije bio vratio s posla. Radio je kao menadžer u marketinškoj agenciji i radno vrijeme mu se često znalo proteći i na dvanaest sati dnevno. Kročivši u dnevnu sobu brzo sam požalila što nisam prihvatila maminu ponudu za pomoć. Izgledala je kao da ju je u najmanju ruku pokosio tajfun. Zaostale pozivnice ležale su po podu, komoda je bila prepuna kojekakvih kutija i kutijica a stol…. Njega sam se bojala i pogledati. Raznobojni cvjetići i vrpce koji su trebali krasiti revere mojih uzvanika stajali su nedovršeni u gomili posred stola. Čvrsto sam zatvorila oči kako bih barem nakratko uklonila iz vidokruga sav taj kaos a tada sam začula zvuk otvaranja ulaznih vrata.
- Bok ljubavi, doma sam – zaurlao je Denis na što sam osjetila kako me preplavljuje golema ljubav. Potrčala sam mu u zagrljaj. Osjetivši njegove tople usne na svojima sva briga oko nereda u dnevnoj sobi brzo je pala u drugi plan.
Te večeri uredila sam se s puno pažnje. Znala sam kako će na Lidijinoj proslavi biti većina uglednih ljudi iz tvrtke u kojoj je, samo na drugoj funkciji, radila zajedno sa svojim bratom Denisom, stoga sam željela izgledati što bolje. Odjenula sam svoju omiljenu ljubičastu haljinu koja je savršeno isticala moje prednosti i uspješno prikrivala pokoji nedostatak. Kada sam izašavši iz kupaonice začula Denisov zadivljeni zvižduk znala sam da se moj trud itekako isplatio.
- Predivna si ljubavi. Večeras ćeš ih sve oboriti s nogu. Možda bismo mogli zakasniti koju minutu, što kažeš? – zavodljivo je upitao privlačeći me u naručje.
- Rado, ali bojim se da ionako već kasnimo – odgovorila sam s osmijehom izvlačeći se iz njegovog zagrljaja.
Kada smo nešto kasnije napokon ušli u Lidijin stan ondje je već vladala prilično vesela atmosfera a broj uzvanika prelazio je sva moja očekivanja. Nakon što smo joj čestitali i uručili dar Denis se zadubio u razgovor s jednim kolegom iz ureda kojeg sam već ranije imala prilike upoznati. Uzela sam čašu pjenušca s ponuđenog pladnja i stala se osvrtati oko sebe. Lidija je očito shvatila da se dosađujem stoga se ubrzo stvorila pokraj mene.
- Draga, dođi, želim te upoznati s ostalim gostima. Denis neka samo nastavi razglabati o poslu. Nadam se da će ga i sanjati noćas – tiho je opsovala u svom stilu na što se nisam uspjela suzdržati a da ne prasnem u smijeh.
Baš smo prilazile grupici ljudi koja se s čašama u rukama upravo smijala nekoj šali kad sam u kutu golemog dnevnog boravka ugledala poznate, prodorne tamne oči. Žena u satenskoj haljini boje vina smiješila mi se od uha do uha i diskretno mi nazdravila čašom pjenušca u ruci. Njen zlobni, podrugljivi osmijeh govorio je da sve ono za što sam do jučer bila sklona vjerovati kako je napokon završilo zapravo tek počinje. Istog trenutka osjetila sam kao da me tko snažno šakom udario u želudac. Pokušala sam otvoriti usta kako bih upitala Lidiju što ona radi tu no riječi mi naprosto nisu izlazile iz usta.
- Što je draga? Dobro si? – Lidija se zabrinuto zagledala u mene.
- Što ona radi ovdje? – jedva sam uspjela procijediti.
- Ne razumijem. O kome govoriš? – upitala je moja šogorica ništa ne shvaćajući.
- Rebeka – odgovorila sam okrenuvši se prema mjestu u kutu gdje je još do maločas stajala Denisova bivša djevojka koja se proteklih mjeseci itekako potrudila zagorčati mi život. Nisam ju vidjela već neko vrijeme i uzaludno sam se ponadala kako nas je napokon odlučila ostaviti na miru.
- Doris? Ondje nema nikoga. Jesi li posve sigurna u to da si vidjela Rebeku? Pobogu, što bi ona uopće radila na mom rođendanu? Ne sjećam se da sam ju pozvala – snebivala se Lidija dok sam se previše šokirana da bih joj išta odgovorila tresla čitavim tijelom.
- Denis… Moram pronaći Denisa… – nesuvislo sam petljala probijajući se kroz gomilu. Kad sam ga napokon ugledala na istom mjestu osjetila sam golemo olakšanje.
- Dragi, Rebeka je ovdje. Idemo doma – rekla sam u dahu dok je začuđeno zurio u mene.
- Doris, već sam ti rekao da s tom ženom nemam ništa. Nisam ju vidio od onog dana kad sam joj rekao da se ženim tobom. Ne brini, pomirila se sa sudbinom i od tad me više ne uznemirava. Možda ta žena i nije baš sva svoja ali u to da bi me uhodila doista ne mogu povjerovati. Nadao sam se da je priča o Rebeki napokon iza nas – pomalo uvrijeđeno je rekao.
- Ali, Denis, kako ne razumiješ. Ta žena je opsjednuta tobom. Kunem ti se da sam je maločas vidjela ovdje. Samo se bojim. Pođimo doma, molim te – odgovorila sam na rubu suza. Činilo se da mi je povjerovao jer mu se lice odjednom smekšalo i uhvatio me pod ruku.
- U redu, mila. Dođi, vodim te doma – prošaptao je privukavši me u zagrljaj.
Te noći, sklupčana u njegovom toplom naručju ni uz najbolju volju nisam uspijevala usnuti. Zašto se Rebeka morala pojaviti večeras i pokvariti nam zabavu? Ne može li se pomiriti s tim da je njena veza s Denisom odavno završila i da sad voli drugu ženu, to jest mene? Hoće li nas ikada ostaviti na miru? – razmišljala sam oblivena suzama a misli su mi se i nehotice stale vraćati u prošlost. Na jedno hladno jesensko popodne kada sam još radila u knjižari i kada je sve zapravo i počelo….
- Dobar dan. Oprostite, prodajete li možda ukrasne vrećice? Naime, dečko i ja smo upravo krenuli u posjet bolesnom prijatelju pa bi nam dobro došla jedna – upitala me tamnokosa djevojka ispred pulta dok su joj tamne oči blistale nekim posebnim sjajem svojstvenim samo jako zaljubljenim osobama. Sretnica, voli, i voljena je, sjećam se da mi je proletjelo glavom u tom trenutku.
- Naravno. Samo recite koju od ovih biste željeli – ljubazno sam odgovorila spustivši pred nju nekoliko vrećica različitih boja i dezena.
- Oh, težak izbor, moram priznati – zbunjeno se osmjehnula prebirući po vrećicama na pultu.
- Možda da ipak Denisa pozovem u pomoć – nemoćno se nasmijala slegnuvši ramenima. Nekoliko sekundi kasnije u knjižaru je ušao najljepši muškarac kojeg sam ikada vidjela. Svojom pojavom doslovce mi je oduzeo dah. Dok sam nemoćna da progovorim zurila u njegove prodorne zelene oči činilo se da je i on ostao jednako zbunjen. Dok mi je njegov pogled milovao lice, vrijeme kao da je stalo. Potpuno sam zaboravila na činjenicu da nismo sami no nisam mogla protiv sebe. Koliko god to čudno zvučalo mislim da nam se oboma u tom trenutku dogodila kemija o kojoj sam do tad imala prilike samo slušati. Onaj veličanstveni osjećaj kad prvi put vidite neku osobu i unatoč okolnostima shvatite da ste upravo pronašli svoju drugu polovicu.
- Denis, nisam te pozvala unutra kako bi zurio u prodavačicu već da mi pomogneš pri izboru – zajedljivo je progovorila djevojka na što smo se oboje trgnuli.
- Rebeka, molim te – nelagodno je odgovorio dok mu je pogled i dalje vrludao mojim licem a prikriveni smiješak upućen samo meni lebdio na usnama.
- Bit će bolje ako se prihvatimo posla – namrgođeno je dodala.
Dok su zajedno petljali po vrećicama osjećala sam kako mi lice gori od nelagode. Kada su nešto kasnije izabrali i platili vrećicu Denis, kako ga je djevojka nazvala, prvi se zaputio k izlazu.
- Misliš da ne vidim što pokušavaš?! Može te biti sram! Denis je moj i uskoro ćemo se vjenčati a ti, draga moja, nađi sebi prikladniju žrtvu – prosiktala je dok sam zapanjeno zurila u nju.
Nekoliko dana kasnije nemalo sam se iznenadila kada sam izašavši u kino s rođakinjom ponovo naletjela na Denisa. Stajale smo u predvorju i čekale početak filma kad sam ga odjednom ugledala u gomili. Prema osmijehu koji mi je uputio činilo se da me prepoznao. Dok nam je prilazio osjetila sam kako mi noge otkazuju poslušnost. Ukočila sam se u mjestu a srce mi je toliko udaralo da sam pomislila kako će iskočiti iz grudi.
- Oh, pa to ste vi? Djevojka iz knjižare, zar ne? Drago mi je što vas ponovo vidim. Oprostite, nisam se predstavio. Denis – kratko je rekao pruživši mi ruku. Kao da to već ne znam, pomislila sam dok su nam se ruke spajale.
- Doris, drago mi je – uspjela sam promucati.
- Čini se da je došlo do nekih poteškoća. Upravo sam doznao kako je projekcija filma odgođena za sutra. Ako nemate ništa drugo u planu možda bismo mogli otići na čaj – predložio je a ja sam po tko zna koji put te večeri ponovo osjetila kako rumenim.
- A što će na to reći vaša djevojka? Helena i ja vam doista ne bismo željele raditi probleme – začula sam se kako govorim.
- Ah, ukoliko ste mislili na Rebeku tada ne morate brinuti. Naime, jučer smo prekinuli. Previše ljubomore za moj ukus – pojasnio je prethodno pročistivši grlo na što sam, moram priznati, ipak osjetila olakšanje. – Zapravo, želio bih vam se ispričati zbog njenog ponašanja neki dan… – započeo je.
- Sve je u redu. Ne brinite zbog toga. Dakle, kamo nas vodite na čaj? – upitala sam začudivši se vlastitoj smjelosti dok je Helena upitno zurila u mene.
Te večeri koja je na neki način zauvijek obilježila moj život doznala sam većinu toga o Denisu. Premda mi se u njegovoj blizini bilo teško koncentrirati na razgovor do kraja večeri u potpunosti sam se uspjela opustiti. Naše druženje se nastavilo čak i nakon što nas je uz ispriku kako se već odavna trebala vratiti doma Helena napustila. Opčinjeni jedno drugim zacijelo bismo ostali ondje do jutra da se u neko doba pored našeg stola nije stvorio konobar i diskretno obavijestio o završetku radnog vremena.
Narednih dana Denis i ja smo postali nerazdvojni. Iz dana u dan osjećala sam kako se sve jače zaljubljujem u njega. Sve bi ostalo idealnim da samo mjesec dana kasnije Rebekina poruka namijenjena Denisu nije unijela pomutnju u naš dotad savršen odnos. Držeći se za ruke uživali smo u poslijepodnevnoj šetnji gradom kad se u džepu Denisove jakne oglasio mobitel.
- Poruka. Tko sad smeta? – našalio se pogledavši na zaslon. Istog trenutka licem mu je preletjela sjena. Učinilo mi se da vijesti baš i nisu dobre.
- Problemi? – zabrinuto sam upitala kada je nastavio buljiti u mobitel.
- Tako nekako. Ali riješit ću to, ništa se ti meni ne brini – pokušao se osmjehnuti.
- Denis, ne moraš mi lagati. Vidim da si uznemiren. Ne bih željela biti indiskretna ali bila bih puno mirnija kad bi mi rekao o čemu je riječ – rekla sam.
- U redu. Ali prvo mi obećaj da se nećeš uzrujati – odgovorio je uzdahnuvši. – Upravo sam primio Rebekinu poruku u kojoj me uvjerava da me još uvijek voli te da će učiniti sve da joj se vratim – priznao je spuštena pogleda.
- Ah, tako… – zbunjeno sam odvratila. Moram priznati da baš i nisam očekivala takav odgovor. – I, što ćeš poduzeti u vezi s tim? – prilično kiselo sam upitala.
- Ništa. Rebeka i ja smo svršena priča. Pokušali smo ali jednostavno si nismo odgovarali. Da je vrijedilo, trajalo bi. Što se mene tiče, nema se tu više što za reći – slegnuo je ramenima.
Bila sam spremna povjerovati mu no, na žalost, slična situacija ponovila se već nekoliko dana kasnije. Denis i ja sjedili smo pred televizorom i jeli netom dostavljenu pizzu kad mu je ponovo zazvonio mobitel.
- Oh, Bože, ne opet – prostenjao je bacivši pogled na zaslon. – Rebeka – prošaptao je baš kao da ga je ona mogla čuti. Dok je mobitel i dalje zvonio u njegovoj ruci u nedoumici se zagledao u mene jer očito nije znao što bi trebao učiniti.
- Javi se i pokušaj porazgovarati s njom. I, molim te, budi pažljiv. Znaš, neki ljudi se teško mire s gubitkom. Možda joj samo treba još vremena da se privikne na činjenicu da više niste zajedno. Za to vrijeme idem nam skuhati čaj – ohrabrila sam ga pridižući se s trosjeda. Premda me duboko u srcu izjedala ljubomora htjela sam dati Denisu potrebnu privatnost. Na žalost, svoju sam odluku požalila već pola sata kasnije kada sam vrativši se natrag shvatila da moj voljeni još uvijek razgovara s Rebekom.
- Oprosti, mila, ali jednostavno sam joj morao ponovo objasniti neke stvari. Već sam zaboravio koliko Rebeka ponekad zna biti uporna – zamišljeno je rekao kada je nešto kasnije napokon prekinuo vezu.
- U redu je – namršteno sam dodala nalijevajući čaj u šalice.
- Hej, ljubavi, ne ljutiš se valjda na mene? Znaš koliko te volim, zar ne? – upitao je Denis primivši me za ruku.
- Oprosti, stvarno se ponašam djetinjasto. Samo… Iskreno, nisam baš najsretnija što te ta Rebeka nikako ne pušta na miru. Nadala sam se da ste napokon razriješili sve nedoumice i da te više neće gnjaviti – iskreno sam rekla.
- Ne brini draga, mislim da je napokon shvatila da volim samo tebe. Obećavam ti kako će odsad sve biti u redu – uvjeravao me. I bilo je. Ali na kratko.
Jedne večeri Denis je bio u kupaonici kad se oglasilo zvono na ulaznim vratima. Bilo je već kasno i nisam očekivala nikakav posjet no unatoč tome požurila sam otvoriti. Nemalo sam se iznenadila kad sam pred vratima ugledala Denisova prijatelja Ivana.
- Hej, Doris, što ima? Oprosti što smetam ovako kasno no trebao bih Denisa. Cijelo popodne ga pokušavam dobiti na mobitel no čini se da ga je isključio. Ali zato moj zvrči cijelo vrijeme – promrmljao je sebi u bradu. – Mogu li nakratko ući? – upitao je nelagodno se premještajući s noge na nogu.
- Naravno, samo izvoli. Denis se upravo tušira. Želiš li što popiti dok čekaš? – upitala sam ugodno iznenađena njegovim posjetom.
- Ne bih hvala, neću dugo. Želio bih nakratko porazgovarati s Denisom – pojasnio je vrludajući pogledom u kojem sam prepoznala uznemirenost. Premda sam gorjela od želje doznati što je bilo toliko hitno da nije moglo pričekati jutro nisam željela biti indiskretna. Ako će to željeti, Denis će mi već kasnije sam reći, pomislila sam.
- Bok stari, imaš minutu vremena? – započeo je Ivan bez pozdrava čim se Denis pojavio iz kupaonice. Pritom mi nije promakao pogled koji je bacio u mom smjeru. Shvatila sam to kao želju da ostanu sami i zaputila se u kuhinju. Kako bih si prikratila vrijeme odlučila sam dovesti u red kuhinjske ormariće. Nisam još pravo ni započela s poslom kad je Denis užurbano utrčao u kuhinju.
- Ovo je stvarno bilo brzo – našalila sam se zagrlivši ga.
- Doris, moram u bolnicu. Riječ je o Rebeki. Upravo sam doznao da se pokušala ubiti većom količinom tableta za spavanje – bez okolišanja je rekao.
- Kako? Zašto bi to učinila? Ne razumijem. Nedavno ste razgovarali i rekao si da te od tad više ne uznemirava. Prestala te zvati u posljednje vrijeme, zar ne? – oprezno sam upitala.
- Iskreno, ne mogu to sa sigurnošću tvrditi – odgovorio je Denis spuštenog pogleda. – Žao mi je što sam ti to tajio ali Rebekina telefonska tortura nastavila se i dalje. Nisam to više mogao podnijeti stoga sam pred nekoliko dana jednostavno isključio mobitel. Svojim neprekidnim pozivima nije mi dala mira ni u kući ni na poslu. Doista više nisam znao što učiniti. Mislio sam da će tako biti najbolje za sve – snuždeno je odgovorio dok sam zbunjeno zurila u njega.
- Čekaj, idem s tobom u bolnicu – povikala sam dok je užurbano navlačio jaknu.
- Oprosti ljubavi, no mislim kako to baš i nije najpametnija ideja – odgovorio je poljubivši me u obraz.
– Nadam se da će Rebeka biti dobro – povikala sam za njim no Denis je već izjurio van.
Na sreću, prema onome što sam kasnije doznala od Denisa, Rebeka se po dolasku u bolnicu, nakon ispumpavanja želuca brzo oporavila. Prema njegovim riječima imala je sreće što joj je majka bila kod kuće. Opazila je da joj se kći zatvorila u kupaonicu i da dulje vremena ne izlazi. Zabrinula se i odmah pozvala hitnu pomoć koja je stigla u kratkom roku što je značajno pridonijelo sretnom završetku.
- Premda to poriče, znam da se pokušala ubiti zbog mene. Unatoč tome, morao sam joj još jednom ponoviti kako je s nama zauvijek svršeno. Vjeruj mi, ovo mi je bio najteži razgovor u životu ali barem je bio iskren. U tih nekoliko sati u bolnici doznao sam o Rebeki više nego u nekoliko mjeseci naše veze. Nije ona tako loša samo….Trebao sam znati da nije dobro. Nisam imao pojma da je samo nekoliko dana nakon našeg prekida izgubila oca. Preminuo je od srčanog udara – slomljeno je započeo Denis narednog jutra dok smo zajedno ispijali kavu. Bio je prilično blijed a golemi tamni podočnjaci ispod njegovih očiju svjedočili su o neprospavanoj noći. I sama sam se osjećala prilično loše jer protekle noći, okupirana nemilim događajima gotovo da uopće nisam spavala.
- Denis, prestani se gristi. Rebeka je odrasla osoba i sama je odgovorna za svoje postupke. Nisi mogao znati što se događa u njezinoj glavi. Srećom, sve je ipak dobro završilo. Nadam se da je napokon naučila lekciju i da više nikada neće podići ruku na sebe. Bit će najbolje da zaboravimo ovaj nemili događaj – pokušavala sam ga utješiti premda se ni sama nisam osjećala puno bolje. Rebeka se očito nije mogla sama nositi s problemima koji su je zadesili u posljednje vrijeme i ako se mene pitalo, toj djevojci je pod hitno trebala stručna pomoć.
- U pravu si – složio se. – Ipak, mislim da nikada neću zaboraviti njen pogled kad sam joj rekao kako se uskoro planiram vjenčati s tobom – tiho je dodao.
- Denis?! Jesi li ti to upravo spomenuo vjenčanje? – ozareno sam upitala u trenu zaboravivši na sve ostalo.
- Da draga, ovo sam ti mislio dati još sinoć za večerom ali Ivan je svojim dolaskom sve pokvario. Možda ovo i nije najbolji trenutak ali doista više ne želim čekati ni jedne jedine minute. Volim te svim srcem. Hoćeš li se udati za mene? – upitao je iskopavši odnekud predivan prsten obrubljen tirkiznim kamenčićima.
- Oh, dragi, naravno da ću se udati za tebe. Volim te – nisam prestajala ponavljati ljubeći ga dok su mi suze curile licem.
Narednih tjedana naš život se ponovo vratio u kolotečinu. Denis je dobio promaknuće u tvrtci, ja sam pronašla bolje plaćen posao a činilo se kako nas je i Rebeka napokon odlučila ostaviti na miru. Prestala je zvati i uznemiravati nas. Osim toga, imala sam pune ruke posla oko organizacije vjenčanja. Budući da nismo željeli dugo čekati odlučili smo upriličiti vjenčanje već narednog mjeseca, točnije, sada već za dva dana. Pripreme su išle kao po loju, a ja nisam mogla biti sretnija dok večeras u gomili ponovo nisam vidjela poznato lice. Čitavim bićem opirala sam se nelagodnom osjećaju koji me nije napuštao ni uz najbolju volju a koji je unatoč svemu mogao značiti samo jedno. Nevolju.
Narednog jutra, dok sam za kuhinjskim pultom pripremala kavu osjećala sam u sebi neki neobjašnjiv nemir. Denis je još uvijek bio u krevetu i budući da danas nije morao na posao pustila sam ga da još malo odspava. Upravo sam razmišljala o tome da nazovem mamu kad se oglasio telefon.
- Bok dušo, nisam te valjda probudila – prepoznala sam mamin glas u slušalici.
- Nisi, ne brini. Upravo sam te namjeravala pozvati na kavu. Molim te, dođi odmah. Krajnje je vrijeme da napokon dovršim sve one ukrase za vjenčanje. Pomoći ćeš mi, zar ne? – molećivo sam upitala.
- Naravno. Sva sreća da mi je poznata tvoja neorganiziranost u kriznim situacijama. Zato te i zovem – našalila se. – Dušo, jesi li dobro? Iskreno, zvučiš mi nekako napeto. Nije valjda da imaš tremu zbog vjenčanja. Sve će biti savršeno, vjeruj mi– nježno je rekla kada joj ništa nisam odgovorila.
- Mama, možeš li samo doći, molim te – zacvilila sam osjetivši kako mi se u očima nakupljaju suze. Ne znam zašto, ali u dubini srca osjećala sam neku slutnju koja mi nije dala mira. Rebeka se sinoć nije bez vraga pojavila na zabavi. Da mi je samo znati što smjera? – nelagodno sam pomislila. Kako bilo, trebao mi je iskren razgovor s osobom od povjerenja a tko je mogao biti bolji za to od majke.
- Doris, jako si blijeda. Što se događa? – upitala je mama kad sam joj nešto kasnije otvorila vrata.
- Mama, znam da mi baš kao ni Denis možda nećeš vjerovati ali kunem se da sam sinoć na proslavi vidjela Rebeku. Pojavila se i odmah nestala. Ako nas je odlučila pustiti na miru nije mi jasno što je uopće tražila ondje? Iskreno, jako se bojim da opet nešto ne pođe po zlu sad kad nam je to najmanje potrebno – pojasnila sam dok me mama zabrinuto promatrala.
- Dušo, možda bi se samo trebala opustiti i napokon pustiti prošlost na miru. Ako je Rebeka doista bila tamo i planirala nešto učiniti tada bi to zacijelo i učinila. Na sreću, ljudi se ipak mijenjaju. Nikad ne znaš. Možda vam je samo željela čestitati ali joj je na koncu ponestalo hrabrosti. Ne bi se trebala toliko brinuti oko toga – tješila me.
- Ali, mama, kako ne razumiješ?! Imam neki grozan predosjećaj a znaš….
- Ššššš… Sve će biti savršeno, vidjet ćeš. Prekosutra je tvoj veliki dan. Trebala bi uživati u pripremama i veseliti se. Obećaj mi da više nećeš razmišljati o Rebeki, dobro? – upitala je na što mi nije preostalo ništa drugo već kimnuti glavom. – A sad se zajedno idemo baciti na posao i napokon onu hrpu ukrasa dovesti u red – nježno ali odlučno je dodala uhvativši me za ruku.
Tog subotnjeg jutra probudila sam se ranije no obično. Denis je tu noć tradicionalno prespavao u kući svojih roditelja i trebali smo se susresti popodne u crkvi. Napokon je sve bilo spremno za veliki događaj. Unatoč tome, neki loš predosjećaj i dalje me nije napuštao. Rebeka mi niti uz najbolju volju nikako nije izlazila iz glave. Bože, postajem li ja to paranoična ili što? – nisam mogla a da se ne zapitam puneći kadu vodom. Vjerovala sam kako bi mi vruća kupka mogla pomoći da se opustim.
Dva sata kasnije baš kako je bilo i dogovoreno na vrata je pozvonila moja rođakinja Helena kako bi mi pomogla odjenuti vjenčanicu. Zaokupljena završnim pripremama i ugodnim čavrljanjem s Helenom nakratko sam uspjela zaboraviti na Rebeku. Ubrzo su stigli i mama i tata i napokon sam se osjećala bolje. Svi koje volim i koji mi nešto znače danas će biti uz mene. Ta što bi u takvim okolnostima moglo poći po zlu – razmišljala sam dok su spretne ruke moje rođakinje nanosile završni sloj ruža na moje usne.
- Tako. Gotovi smo. Doris izgledaš predivno! Denis će definitivno ostati bez daha kad te ugleda! – zadivljeno je uzviknula Helena prinoseći mi zrcalo.
- Dušo, želim ti svu sreću u životu – prošaptala je i mama orošenih očiju ne skrivajući ponos.
Kad smo se nešto kasnije tatinim autom napokon dovezli pred crkvu ponovo me obuzela nelagoda. Dok sam izlazila iz automobila promatrala sam ljude koji su se već u velikom broju okupili pred crkvom. Uskoro su počeli ulaziti. Pogledom sam tražila Denisa no nigdje ga nisam vidjela. Pretpostavila sam kako je s kumovima već unutra i čeka me.
- Idemo, što se čeka? Za točno pet minuta počinje vjenčanje – požurivao nas je tata. Mama i Helena su žurnim korakom požurile u crkvu.
- Dušo, jesam li ti već rekao da danas izgledaš poput anđela? Želim da znaš kako ćeš za mene zauvijek ostati moja mala djevojčica. Što god se dogodilo, uvijek ću biti tu za tebe. Volim te. A sada idemo svima pokazati najljepšu mladenku na svijetu – ganuto je prošaptao uhvativši me pod ruku.
- I ja tebe volim, tata – odgovorila sam snažno zatreptavši nekoliko puta kako bih odagnala suze.
Dok me uz zvukove orgulja tata vodio prema oltaru gdje je već stajao Denis ponovo sam osjetila navalu suza u očima. U tamnom odijelu, onako visok i naočit bio je ljepši no ikad. Smiješio mi se od uha do uha a njegov pogled pun ljubavi govorio je više od tisuću riječi.
Ubrzo je ceremonija mogla započeti. Kako je vrijeme odmicalo ponovo sam počela osjećati neobjašnjivu nervozu. Svećenik je odobravajuće kimnuo glavom i znala sam da je došlo vrijeme da Denis i ja izmijenimo zavjete. Pogledala sam Denisa s puno ljubavi i pružila mu svoju ruku. Upravo u tom trenutku ulazna vrata su se bučno otvorila a unutrašnjost crkve zapahnuo je snažan propuh. Začulo se komešanje među uzvanicima no opčinjena Denisovim osmijehom nisam obraćala pozornost na to što se događa. Tek kada se crkvom prolomio mamin vrisak shvatila sam da nešto nije u redu.
- Bože – preneraženo je izustio Denis okrenuvši se. Trebala mi je čitava vječnost da shvatim što se događa. Nekoliko koraka iza nas, u identičnoj vjenčanici i s bijelim velom preko lica stajala je još jedna mladenka u kojoj sam prepoznala Rebeku. Da nisam bila toliko šokirana cijelom situacijom zacijelo bih vrisnula od užasa. Ovako sam samo stajala i nemoćno zurila u nju.
- Denis, ljubavi, došla sam se udati za tebe. Priznaj da ne voliš tu ženu i da se njome ženiš samo meni u inat. Ne moraš mi lagati dragi. Ionako već odavno znam da smo nas dvoje stvoreni jedno za drugo. Obećavam ti da ću uvijek biti uz tebe, u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, dok nas smrt ne rastavi…. – preneraženo sam slušala njen bolesni monolog. Opazila sam kako je Denis problijedio poput duha.
- Rebeka, molim te… Rekao sam ti sve što sam imao… – petljao je u potpunom šoku prije nego što su se vrata crkve ponovo otvorila i kroz njih nahrupila, kako sam to kasnije doznala, Rebekina majka u pratnji čak trojice bolničara. Žurno su došli su do Rebeke i zamolili je da pođe s njima.
- Ne shvaćate li da ometate naše vjenčanje?! Pustite me na miru! Udat ću se za Denisa bilo to vama pravo ili ne – proderala se lica iskrivljenog od bijesa. Osjetivši njen pogled pun mržnje na sebi protrnula sam od nelagode.
- A što ti gledaš? Tko te uopće pozvao na naše vjenčanje? Napolje! Smjesta! – zaurlala je s luđačkim sjajem u očima. Nisam znala što bih joj odgovorila no to nije bilo ni potrebno. Sve što se događalo dalje bilo je gore od svake noćne more. U namjeri da zagrli Denisa Rebeka se čvrsto privila uz njega. Bolničarima je trebalo čak nekoliko minuta da je razdvoje od njega. Kad im je to napokon pošlo za rukom Rebeka se počela žestoko opirati. Otimala se i plakala tako da su je jedva uspjeli obuzdati.
- Oprostite, molim vas. Moja kći je bolesna. Potrebna joj je pomoć. Kad sam maločas vidjela da odijeva vjenčanicu shvatila sam da nešto smjera. Nisam mogla ništa učiniti osim poći za njom. Žao mi je zbog svega što smo vam prouzročili. Oprostite još jednom – ispričavala se njena sirota majka u suzama dok su Rebeku odvodili iz crkve.
- Niste vi krivi. Sve je u redu. Od srca vam želimo sve najbolje – Denis se napokon uspio pribrati. Prišao mi je i pomilovao me po obrazu. Tek tada sam shvatila da mi je lice mokro od suza.
- Ljubavi, jesi li dobro? Ne brini, sve će biti u redu. Rebeka je napokon na sigurnom. Nadam se kako će dobiti odgovarajuću pomoć i jednog dana ponovo biti ona stara, normalna djevojka kakvu sam nekoć poznavao. Ne mogu si pomoći. Volim samo tebe i zauvijek će biti tako. Ti si moja druga polovica – nježno je dodao brišući mi suze.
- Ako je sada ponovo sve u redu, možemo nastaviti – nakašljao se svećenik.
….. Što Bog združi čovjek neka ne rastavlja. Proglašavam vas mužem i ženom. Sada možete poljubiti mladu – unatoč svemu što se još maločas dogodilo svećenikove završne riječi vratile su osmijeh na moje lice. Odjednom se više ničeg nisam bojala. Denis je bio uz mene i samo to je bilo važno. Dok su se uz bučan aplauz naše usne spajale znala sam da je naša ljubav toliko postojana da će zauvijek moći izdržati sva iskušenja, ma kakva ona bila.
Za Posavinu.org piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net