U okviru obilježavanja Dana svetoj Ani i četrdesete obljetnice izgradnje crkve u Vrbovcu upriličena je književna večer na kojoj su govorili Ilija Ilić, Ivo Lubina i Luka Jurić koji je pored predstavljanja Ilićeve knjige: „Rat i poraće u Bosanskoj Posavini“ rekao i:
Riječ dvije o važnosti usmenog i pisanog stvaralaštva
Spremajući se za ovaj događaj dogovorili smo da, pored predstavljanja knjige Ilije Ilića, progovorimo i o važnosti stvaranja i pisane riječi.
Znamo kako je sve zapravo počelo usmenom predajom, a pismo će se pojaviti mnogo, mnogo kasnije.
Nedavno je Josip Mlakić u svojoj kolumni Paučina i promaja podsjetio na smrt albanskog pisca, disidenta i političkog emigranta Ismaila Kadare. On je u svom romanu „Tri elegije za Kosovo“, između ostalog u usta princa Lazara, uoči bitke na Kosovu, stavio riječi: „Guslari u ratu ginu posljednji“.. da bi zatim zapovjedio da im se na bojištu osigura posebno uzvišeno i zaštićeno mjesto s kojega će moći pratiti bitku; jer dodao je Lazar: „Ako njih ne bude, tko će opjevati našu slavu!“ Dakle i onovremene usmene kroničare se smatralo važnima i vrijednima svake pažnje.
Bilo je i doskora i kod nas tih čuvara usmene predaje:
Tako je vrlo zorno Marko Tipura, zvani Brato, u Potočanskom Lipiku, sve do šezdesetih, dvadesetog stoljeća, pričao svoje ispovijesti iz Galicije, gdje je vojevao za vrijeme Prvog svjetskog rata.
Šaljive pjesme u desetercu, smišljao je i naglas govorio, Nedjeljko Majić, onaj ratnik bez noge, iz Posavske Mahale.
Iz istog mjesta je bila i bab' Ana Bajušća, koja je napamet znala i vješto govorila, desetine narodnih pjesama, priča i pripovjedaka, često i vrlo lascivnog sadržaja.
U susjednom Donjem Svilaju, još nedavno je djed Stjepan Jagić spjevao svoju pjesmu: „To je bilo uči Prailine //obraše se jabuke Jagine“….
Bilo je, siguran sam, i u Vrbovcu usmenih stvaratelja, pjesnika i pripovjedača, no nisam došao do njihovih imena, ali imam fragmente jedne pjesme:
„Kad se Cigo po Vrbovcu šeta//niko njemu šetati ne smeta. U kolima dvi Ciganke vuče//uzeo motku pa kobilu tuče. Kad je došo do Ilidže ladne//kobila mu pod kolima pade“. …
Zatim se redaju stihovi u kojima Ciganke nariču, a kočijaš:
Pa on trči oko naših ljudi // da mu koji čakiju posudi. Dadoše mu neku klebu staru // al' joj Cigo nenalazi manu, Potom radi što je bolje znao // ispod repa gulit počimao….
Međutim, pojavom pisma, počelo je prvo zapisivanje usmene predaje, tako su nastala temeljna djela svjetske književnosti, a zatim i stvaralačko pisanje.
Svojim autorskim pisanjem tri su fratra obilježila ovaj naš najuži prostor. Zanimljivo sva trojica su djelovala u prijelomnim svjetskim događanjima.
Fra Marko Vasiljevčanin, provincijal Bosne srebrene koncem 17. stoljeća, u očuvanim fragmentima svoga ljetopisa, svjedoči Bečkim ratovima i zaustavljanju napredovanja Osmanske države.
Fra Josip Dobroslav Božić, Jošavac, nedavno mu je knjigu objavio Marko Matolić iz Orašja, cijelim nizom putopisa i osobne prepiske, s tada bitnim ljudima, svjedoči o dolasku Austrije u BiH i svojim razočaranjima i neispunjenim očekivanjima.
I na kraju, naš suvremenik fra Grga Vilić, svjedok propasti socijalizma i ratova devedesetih, ogledao se pisanjem za novine, monografijskim radom i napose martirologijem „Vrijeme stradanja“.
No da se fratri poviješću i književnošću bave i u miru potvrđuje fra Anto Zrakić, koji je, između ostalog, sabrao i za tisak pripremio tekstove fra Jure Vuletića. Isti su objavljeni u knjizi:“Pregršt dobrih riječi“ 2002.
Širenjem obrazovanja i pismenosti izvan crkve, povećao se broj pisaca među običnim pukom.
Kako prije, tako i zadnjih godina bilježimo pojavu novih knjiga. Knjiga koju smo danas posebno predstavili stvarni je autorski rad Ilije Ilića i ona svjedoči o ljudima i događajima iz ne tako davne prošlosti, ali je istovremeno i slika samoga autora Ilića.
Nedavno je Ivo objavio svoje, usudim se reći kapitalno djelo Rodoslovlja Vrbovca, gdje svoju genezu mogu iščitati ne samo Vrbovčani, nego i mnogi drugi iz „šireg zavičaja“. Kada bi danas Ivo počinjao pisati istu knjigu, siguran sam, da bi mu bilo puno teže jer vrijeme briše dokumente i svjedoke.
I na koncu jedno pitanje:
Što je zajedničko Luki Jukiću, Grgi Viliću, Stijepi Studenoviću i Franji Matanoviću ?
Svakom od njih četvorice autora objavljene su knjige u istoj formi.
Naime, prije osam godina prvi puta je objavljena drama „Fata“ svilajskog revolucionara Luke Jukića u formi: jedna stranica preslik rukopisa, druga stranica suvremeni prijepis.
Fra Grga je 2008. objavio knjigu „Vrijeme sađenja“. Jedna stranica preslik matice vjenčanih u župi Svilaj počev od 1773. do 1788. na latinskom ili napisan bosančicom, na paralelnoj njegov prijevod na suvremeni hrvatski jezik.
Stijepo Studenović je u Njemačkoj 1997. objavio zbirku pjesama „Ožiljci u duši“ po istom kalupu. Na jednoj stranici izvorni tekst na našem, a na drugoj, na njemačkom jeziku.
I na kraju prije par mjeseci iz tiska je izašla knjiga pjesama Franje Matanovića: „Između zida prošlosti i zida budućnosti“. Na hrvatskom i talijanskom jeziku, po istom obrascu. Knjiga je nagrađena u Riminiju, za stvaralaštvo na talijanskom izvan Italije.
Prošla je pisana riječ dugi put od glinenih pločica Babilona, preko egipatskog papirusa i nasljednika mu papira, do mikrofilmova i ovovremenskih digitalnih zapisa.
Međutim, usmeno kazivanje se i dan danas u islamskom svijetu naročito poštuje. Onaj koji zna „Kuran napamet“, nosi časni naslov hafiz.
Dobro je da su danas mnogi tekstovi dostupni na društvenim mrežama, međutim, smatram kako je knjiga, u klasičnom obliku, još uvijek pravi oblik i forma da se zapisano očuva za „vječnost“
Povodom promocije knjige Ilije Ilića, sjetili smo se još nekih lokalnih usmenih stvaratelja i pisaca, bez ambicije da pobrojimo baš sve, a ima ih fala Bogu i kod nas. Još jednom kolegi Iliću, Novinaru, čestitam na objavljenoj knjizi „Rat i poraće u Bosanskoj Posavini“ i zahvaljujem na njegovom doprinosu pisanoj riječi našega kraja.
O sv. Ani, u Vrbovcu 24.7.2024.
Luka Jurić
