Drugi svjetski rat je formalno završen 1945. godine, ali posljedice nerazjašnjenih masovnih osveta partizansko-komunističkih vlasti pritišću prostor bivše Jugoslavije i Gospodnje 2012. godine.
Piše: Pejo Gašparević
Nije pretjerano reći kako Drugi svjetski rat u ovom dijelu svijeta traje u promijenjenim oblicima i na sofisticiraniji način. Tijekom Drugog svjetskog rata, te desetljećima u poraću za vrijeme Titove komunističke diktatire nije smjelo zucnuti o partizansko-komunističkim zločinima. Padom komunizma najprije stidljivo a zatim sve otvorenije u javni prostor je ulazila i priča o komunističko-partizanskim zločinima, ali istodobno su nerijetko autori takvih istupa odmah bili dočekani iz (ultra)lijevog političko-intelekrualno-medijskog miljea etiketama da su nacionalisti, šovinisti, pa čak i fašisti. Oni koji se ne mire s propašću komunizma i Jugoslavije povremeno žele pokazati mišiće, katkad i pod lažnim imenima u medijima lijepeći etikete zagovornicima istine o pratizansko-komunističkim zločinima pokušavajući ih diskreditirati izmišljotima. No, u laži su kratke noge i dometi takvih nastojanja se prikrivenim autorima vraćaju kao bumerang njihovim savjestima. Wikipedia laž definira kao „svjesno izrečenu neistinu ili obmanu“. „Laž je povezana i s iluzijom, prijevarom i nesposobnošću podnošenja onoga što nam se događa u životu“, tvrdi Wikipedia.
Lažljivci su, dakle, u ovoj priči svi oni koji pridonose zamagljivanju istine o partizansko-komunističkim zločinima. Fenomenološki je zanimljiv manir da dio tzv. samozvanih demokrata na sva usta govori o ljudskim pravima, zauzimaju se za istinu, ali kada treba braniti ljudska prava da se dozna istina i o komunističkim zločinima, onda takvi regairaju ideološkom paljbom optužujući tražitelje istine i o komunisitičkim zločinima da su nacionalisti, šovinisti. Takvo etiketiranje protiv tragatelja istine o partizansko-komunističkim zločinima pruža ilustraciju da živimo produžetak Drugog svjetskog rata u kojem se ne p oseže za vatrenim oružjem ali se po neistomišljeniku, katkad skrivečki, puca iz ideoloških strojnica. Očito je da oni koje žulja istina o komunističko-partizanskim zločinima strahuju od doživotnih „žuljeva“. Zapravo, to su ljudi koji su sami sebi nametnuli okove dubinske psihološke nesigurnosti. Jer, nemoguće je posjedovati samopouzdanje i čvrstinu stava izbjegavanjem istine. Kršćanski govoreći, za takve se ljude treba moliti da izađu iz vlastitog labirinta u kojem lutaju. Ovim uratkom potpaljujem iskrenu želju da se takve lutalice oslobode tumaranja.
Komunističko-partizanske zločine i potrebu za njihovim razotkrivanjem ponovno su aktualizirali visoki crkveni velikodostojnici. Predvodeći misu u Mariji Bistrici kardinal Josip Bozanić je upozorio na pokušaje izmjene povijesti i prikazivanja onakvom kakva nije bila. „Jer zašto se još uvijek hrvatske vlasti nisu osjetile pozvanima reći istinu o Drugome svjetskom ratu i poraću, dok među nama žive zagovornici zatiranja nasilja?“, naglasio je kardinal Bozanić. Po njegovim tvrdnjama „ideje koje su nekad zacrtane – da nestane jednog naroda u brisanju i iskrivljivanju prošlosti – imaju novu snagu i vuku ozbiljne posljedice u sadašnjosti“.
Propitivanju komunističko-partizanskih zločina priključio se i sisački biskup mons. Vlado Košić. Predvodeći misno slavlje za stradale Zrinjane u Drugom svjetskom ratu u Zrinu mons. Košić je naglasio kako se treba usprotiviti nepravdi i boriti se za istinu. „Već jednom trebamo skinuti lažnu masku 'osloboditelja', koji su obični i to najkrvaviji zločinci, a koji se i danas skrivaju pod krinkom 'antifašista'“, rekao je mons. Košić. I nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić je ponovno spomenuo potrebu za istinom o zločinima nakon drugog svjetskog rata, posebice pri tomu upozorivši na stradanja u Bos. Posavini. Kardinal Puljić je predvodeći nedavno misu u Derventi rekao sljedeća:“Svi dobro znamo kako su nakon drugog svjetskog rata 'pročešljani' ovi tereni od tadašnje vlasti koja se osvetila nad Hrvatima ako su išta značili:pobijeni su, noć ih je progutala ili su otčamili godine i godine u zatvorima zbog te političke osvete kolektivne krivnji. To spominjem zato što skoro da n ema obitelji koja nakon rata nije oplakala zbog gubitka kojeg člana“.
Događanja nakon drugog svjetskog rata zahtijevaju nepopustljivi angažman da se konačno sazna istina o njihovoj zločinačkoj naravi. Tek saznavanjem cjelovitije istine o tim događanjima moći će se govoriti o privođenju kraju Drugog svjetskog rata. Sokrat bi rekao:“više treba poštivati istinu nego čovjeka“.
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
10. 9. 2012.