Domovina je mjesto gdje te razumiju i kad ćutiš.
Gdje ne moraš objašnjavati zašto plačeš.
Ona je zajednica emocija povezanih krsnim imenom,
ulica kojom ideš i gdje svi te poznaju,
riječ koju su prepoznali i prije nego si je izgovorio.
Domovina je pogurena starica koja živi od nafake.
Oluci sa bezbroj rupa. Krovovi bez crijepova.
Ona je kiša koja se čeka i žega koja se pamti.
Sudbina na dnu fildžana.
Domovina je jednačina sa stotinu nepoznanica koju rješavaš zatvorenih očiju.
To su ljudi, pogureni i nesretni. To su komšije i susjedi.
To su crkve i džamije. To su buhtle i baklave.
To su nestale ulice i napuštene kuće.
To je tuga na licu igračke.
Ona je pregaženo more krvi i pustinja u kojoj raste cvijeće.
Ona je tuđa i moja. Ona je šaka zemlje na daći i oprost braće na dženazi.
Moja domovina je jedina planeta
halvi i šargija, tuđih riječi i koraka dušmana,
psovki i blagoslova, ukazanja i uskrsnuća.
To je moja zemlja u kojojpočiva moj djed i njegov otac i svi njihovi žuljevi
I sve moje neznane prabake
rasute u prahu sa mirisom miloduva, metvice i nane,
sa očima konjogriza i okusom koprive ispod jezika.
To su ukleta vrata kroz koja svi odlaze, da se opet vrate.
