Smrt svećenika Marijana Đukić veliki je gubitak za njegov rodni Domaljevac. Iako je veći dio svojeg života proveo izvan rodnog Zavičaja, Domlječani su velečasnog Marijana smatrali "svojim svećenikom." Za njega se u Domlječkim razgovorima uvijek govorilo "naš Marša." Titula "naš" velečasnom Marijanu je na poseban način pristajala i posve se uklapala u njegov odnos prema Domaljevcu.
Njegov odnos prema rodnom Domaljevcu bio je kršćanski ponizan ali time snažniji i dublji. Usuđujem se reći, na temelju razgovora s njim, kako je za Maršu svaki dolazak u rodni Domaljevac bila njegova intimna golema radost, a njegove mise i propovijedi u Domaljevcu bile su posebna svečanost za Domlječane koji štuju Radosnu vijest. Primijetio sam na licu velečasnog Marijana veliku radost prilikom predvođenja središnjeg misnog slavlja na patron Župe Svete Ane u Domaljevcu 2019. godine kojim je obilježena i 40. obljetnica njegova svećeništva.
U nadahnutoj propovijedi na sebi svojstven način velečasni Marijan je naglasio kako je "vjera najdragocjenije bogatstvo." Nakon mise prišao sam mu da ga pozdravim. Zadržali smo se u kraćem razgovoru u kojem sam ga, između ostalog, pitao kako je sa zdravljem, na što mi je odgovorio: "Izrezali su me cijelog, ali dobro je." On je tu rečenicu izgovorio bez imalo snuždenosti i pesimizma, dajući joj intonaciju optimizma i nade.
Misa Večere Gospodnje u kutjevačkoj župnoj crkvi i obred pranja nogu 2018. godine
To je bio Maršo - snažno produhovljen i prožet kršćanskim vrijednostima koje ne uzmiču pred nevoljama (ma kakve one bile) i koje uvijek afirmiraju nadu.
Osobno sam volio slušati propovijedi velečasnog Marijana jer on je u njima izvrsno kombinirao Biblijske sadržaje s konkretnim i stvarnim životom. Zapravo, Maršo je na plastičan način svojim propovijedima znao usmjeravati Evanđeoske poruke u svijest slušatelja. Njegove su rečenice imale svoju jednostavnost ali su bile sadržajno bogate. Njegov govor je bio iznimno jasan katkad i britak ali upravo je to bila prevažna "nijansa" koja ga je činila upečatljivim i koja je mobilizirala vjernike na pažljivo slušanje onoga što govori u propovijedi.
Domaljevčani imaju važan zadatak u vezi velečasnog Marijana Đukić. Njegov duhovni i intelektualni potencijal, ljudska dobrota i finoća, kultiviranost i privrženost Zavičaju trebaju postati nezaobilazna baština Domaljevca koja će se prenositi na buduće naraštaje i u Zavičaju i u Dijaspori.
To je nasljeđe koje Domaljevčani trebaju prigrliti kao dio svojeg identiteta. Gdje god da je živio i službovao, velečasni Marijan je bio, jeste i ostat će Domlječanin. Domaljevac ima razloga biti trajno ponosan što je iznjedrio takvog čovjeka.
POČIVAO U MIRU BOŽJEM!
Za Posavinu.org piše: Pejo Gašparević