Garevac
Typography

Ovaj portal ustrajno prati događanja i sudbine naših ljudi koji svojom sudbinskom životnom stazom koračaju diljem svijeta i svojim neobičnim i ustrajnim radom i poštenjem pronose pozitivan glas posavski kako u svom zavičaju tako i izvan granica rodne nam grude Bosanske Posavine.

2

Stoga nam je želja da ovaj puta iz anonimnosti izvučemo životnu priču jedne Garevljanke o kojoj veoma malo ili ništa ne znamo. Riječ je o Heleni Perić koju smo ovaj puta kao posebnu osobu izdvojili za naš portal.

Helena je rođena 1971. godine u Gradačcu i nakon samo nekoliko dana i pogleda kroz prozor rodilišta s majkom Kajom odlazi u Garevac i Periće gdje je živjela do svoga 7 razreda osnovne škole, a onda se s majkom preselila u Modriču.

Već s 18 godina starosti napušta svoj Zavičaj i odlazi u Švicarsku, a zatim Austriju gdje i danas živi.

Helena već 17 godina zarađuje svoj svakidašnji kruh u najvećem gradu Austrije i njezinom političkom, gospodarskom i kulturnom središtu Beču koji je između ostalog, i jedno od najomiljenijih europskih odredišta turista iz čitavog svijeta. Grad godišnje posjete milijuna turista najviše zahvaljujući mnogobrojnim kulturno-povijesnim spomenicima i raznovrsnoj kulturnoj ponudi.

Helena je udana za Roberta Nosić rođenog u Bečanina, kojem su mu korijeni iz Dalmacije i Metkovića. Davne 2006. godine su se sudbeno vjenčali i započeli svoj zajednički život, a prija tri tjedna su i svoje DA potvrdili pred oltarom i križem!

Od prija 4 godine Helena se iz hobija počela baviti slikanjem na platnu s akrilnim bojama, tako joj je svaka njena nova slika davala veću inspiraciju, motivaciju i zadovoljstvo. Jednostavno rečeno svaki puta je sama sebe iznenadila svojim radom i do sada je uradila veliki broj slika s različitim motivima pa i portretima.

Najčešće slika poslije radnog vremena i u svoje slobodno vrijeme, onako u miru i uz kavicu s razmijenjenim pogledima prema svom mužu Robertu jer je to kako kaže najviše opušta, međutim ipak nam priznaje da najviše voli slikati kada je sama.

1

Na naš upit koja joj je slika uzela najviše vremena, a ipak joj je najdraža Helena nam kaže kako joj se najviše dojmila garevačka crkva koja je urađena na platnu veličine 60 x 80 cm s akrilnim bojama i u taj rad je utkala cijeli mjesec svoga slobodnog vremena, ali ga ne žali. Isplatilo se ono za čim je dugo maštala.

I ako je crkvu slikala po svome pamćenju na koncu je ispalo baš onako kako ju je željela i zamišljala.

Iako je Helena vrlo mlada otišla u bijeli svijet ona se rado sjeća svog djetinjstva i dječjeg smijeha u Garevcu, prvih pruženih koraka i svojih prijatelja s kojima i dan danas ima kontakte.

Kada samo je upitali da li ima plan izložiti svoje slike negdje na izložbi kroz smijeh nam odgovora da joj to nije plan, jer ih je u većem djelu već sve darovala prijateljima i rodbini.

Kako slika dolazi u završnu fazu tako već ima i svoga novog vlasnika.

Do sada su svi prezadovoljni na ovim prekrasnim darovima koje su dobili, jer kako i ne bi bili kada je ih je uradila posavska vrijedna i umjetnička ruka.

Na pitanje što bi poručila mladim osobama kojima je život tek započeo, ona nam odgovara kako život nema starosnih granica u ljudskim mogućnostima i talentima samo ih treba otkriti i pronaći.

Bog nas je stvorio različite, ali opet tako bliske da sve možemo kroz život postići samo ga treba pošteno živjeti i od svoga rada živjeti.

Pa u tome duhu i mi iz uredništva našoj Heleni želimo još više uspješno završenih slika, dobro zdravlje, dug i miran život te lijepu i sretnu budućnost!

Za GIP piše Mišo Perak

 

{jathumbnail off}