U posljednje vrijeme sve je više onih koji maštaju i pričaju o odlasku iz zemlje u kojoj žive ne bitno da li je riječ o Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini Srbiji ili nekoj drugoj zemlji iz susjedstva. Dok je jako malo onih koji se poslije niza decenija vraćaju iz neke obećane zemlje u svoj zavičaj i svoje rodno mjesto. Malo ih je ali ih ima. Svijetao primjer su Ankica i Vlado Ivušić iz Garevca koji su se nakon više od tri desetljeća vratili u rodni Garevac i svoju obiteljsku kuću.
Davnih osamdesetih godina otišao je Vlado Ivušić u Švicarsku, zemlju za koju mnogi smatraju da je „obećana“, a posebno oni s težnjom da „pobjegnu“' iz Lijepe naše stavljaju je vjerojatno na vrh popisa željenih destinacija.
No iz priče Vlade i Ankice Ivušić, a i drugih koji su tamo proveli desetljeća života ne bi se baš složili s time. Švicarska jest bogata i lijepa zemlja, ali ujedno i iscrpljuje čovjeka. Daje mu posao i novac ali mu uzima osobnosti, dušu i zdravlje.
Vlado Ivušić je ugledao svjetlo dana 8. srpnja 1960. godine i s 23 godine se ženi i zasniva obitelj s pet godina mlađom Ankicom Tokić „Brkičinom“ koja je rođena 12. kolovoza 1965. U zajedničkom i skladnom braku, Gospodin im je podario dvije vrijedne kćerke - Marinu i Ivanu.
I ako mnogi misle da se od ljubavi i zraka može živjeti, Vlado i Ankica su ubrzo shvatili kako zajednički život nije lagan i jednostavan u domovini u kojoj čovjek nema stalno zaposlenje.
Posla je bilo, ali ne i novca. Mještani su najradije razmjenjivali radnu snagu, a ako treba ići od kuće onda bi barem išli u neku od obećanih zemlja.
I tako Vlado dolazi u Švicarsku. Samim dolaskom vrlo brzo je shvatio da to nije ono o čemu su mu drugi godinama pričali. Vlado dolazi 1985. godine u švicarske visine i kanton Valis u Saas Fee i neki poznati hotel u kojem mu se godinu dana kasnije pridružila i supruga Ankica gdje su kao i mnogi drugi radili od jutra do sutra. Posla je bilo izobilja, a s tim se i zarađivalo pa nešto i uštedjelo.
Zajednički život je svakako bio lakši i draži pa se s velikim moralom nastavilo raditi.
Međutim, ubijala ih je surova svakodnevica i taj način života. Nije bilo lako, ali moralo se. Godine su prolazile i obitelj Ivušić donosi odluku napustiti ovaj posao i potražiti nešto drugo, gdje bi se barem znalo kada je subota i nedjelja jer se te dane ne bi išlo na posao.
Gospodnje 1995. godine Vlado i Ankica Ivušić iz brdovitog Valisa dolaze u potpuno novu sredinu i na drugu stranu Švicarske u kanton St. Galen i mjesto Altstätte. Vlado je počeo raditi u poduzeću Bellaplastu, a Ankica počinje raditi u restoranu Landmark.
Tu im je bilo dosta drugačije, lakše i bolje, ali poznavajući svoje mogućnosti htjeli su još više i tako Vlado prelazi u Bofrag AG gdje se zapošljaje kao CNC operator ili precizni mehaničar- polimehaniker, dok se Ankica premješta u fabriku svijeća - Kerzenfabrik Hongler.
Na fotografiji je tvornica Bellaplas
Rad u tvornici je bio relativno dobar i miran, bilo je manje stresova i život je bio lakši i podnošljiviji.
Zavoljeli su svoj novi dom i mjesto Altstätten. Stjecali su nove prijatelje i poznanike, radna iskustva i navike. U društvu su širili lijep glas posavski, a kad god bi se ukazala zgoda rado bi obukli i garevačku narodnu nošnju koju su uvijek nosili sa sobom. Bili su ambasadori Garevca i Garevljana u tom djelu Švicarske. Zatim su još jedan puta promijenili radna mjesta gdje Ankica odlazi u Vladino bivše poduzeće Bofrag AG, a Vlado u firmu Zünd gdje ostaju cijelo vrijeme do konca rujna 2018. godine.
Na fotografiji je tvornica svijeća
No, nostalgija za zavičajem je stalno postojala pa se svaka prilika koristila da bi se posjetio rodni kraj. A najjači magnet i najčešći izgovor je svakako bio da dolaze dok je otac to jest punac još živ i kad je vrijeme lova, jer je Vlado vrsni lovac.
I tako razmišljajući z dana u dan donesoše odluku da se koncem rujna 2018. godine oproste od Alpske zemlje i zauvijek vrate u svoj Garevac. I tako je i bilo. Vrijeme od rujna do konca listopada su proveli odjavom i prijavom dokumenta, uređujući kuću i oproštajem od prijatelja, a od početka studenog su na svom pragu i u svom domu.
U Švicarskoj su ostale njihove kćerke - Marina s mužem Ivanom i blizancima Miom i Matteom, koji će im puno nedostajati, te Ivana sa suprugom Stefanom.
I, dakako, veliki broj prijatelja i poznanika. No i ta praznina, s obzirom na današnju tehnologiju te prometnu povezanost i mogućnosti, neće biti posebna zaprjeka, kada se djed i baka zažele svojih unučića, kćerju i zetova.
Pozdravljajući se s prijateljima, Vlado i Ankica su im poručili da su vrata njihova doma u Garevcu za sve dobronamjernike uvijek otvorena.
O budućnosti ne razmišlja puno, kažu živjet će život onakav kakav im donese novi dan. Ankica će vrijeme provoditi s ocem a Vlado s prijateljima i u lovu. trenutno svako jutro posjećuju mise zornice a Ankica redovno i čita na misama.
Ne smijemo zaboraviti da su Ankica i Vlado redovno kroz naše humanitarne akcije pomagali Garevcu i Garevljanima, a to će sada nastaviti i u Garevcu gdje više nije potrebna novčana pomoć već lijepa i topla riječ našim mještanima.
Svaku akciju koju je pokrenuo GIP - Garevaki Internetski portal, a bilo ih je relativno puno, redovno su sudjelovali na čemu im se iskreno zahvaljujemo, isto tako pokazali su i iznimno uspješnu suradnju i sebedarje, koje su bezbroj puta pokazali kada je bilo zajedničko dobro u pitanju. Bezbroj puta su bili spremni doći na naše zabavne večeri bez razlike koliko su udaljene od njihovog Altstättena i tako pomoći da Garevcu i onima koji u njemu žive bude ljepše i bolje.
Želimo im dobro zdravlje, obilje Božjega blagoslova i ostvarenje svih njihovih plemenitih, obiteljskih i osobnih, planova u rodnomu Garevcu i svom zavičaju.
Za Posavinu.org piše Mišo Perak