06
Thu, Aug
1 New Articles

Mišo Perak
Typography

garevacka crkvaUšli smo u 2012. godinu, godinu koja za sobom poteže veliki broj raznih spomena u povijesti Garevca. Iako se Garevac prvi put spominje 1762. godine do današnjeg dana o njemu nije ništa (ili je veoma malo) napisano. Više godina se priča o izdavanju monografije Garevca, ali, nažalost, malo je onih koji mu žele posvetiti tako malo pažnje da bi ostao u sjećanju današnjih generacija.

Osobno nisam povjesničar niti se bavim istraživanjima te vam ne mogu pružiti više već što znam o Garevcu, ali nadam se da će nam oni koji se time bave uskoro priuštiti i nešto više.

A do tada ja ću pisati o njegovim nedavnim događanjima. Događajima koje bi po svim procjenama najrađe trebalo prešutjeti, zaboraviti ili izbrisati. A sama činjenica tome je što ih danas od nas nitko više ne spominje.

Nije bilo tako davno, a već smo sve zaboravili. Zaboravili smo razaranja i paljenja naših sela, šuma i polja, porušenih crkvi, škola, groblja i svega onog što nam je dušman sa zemljom sravnio.

Bilo je to prije samo 20 godina, a danas se toga više ne sjećamo. Ne sjećamo se žrtava Domovinskog rata, dana kada smo morali napustiti svoj prag, kuću i zavičaj.

Zato se na trenutak prisjetimo tih važnih obljetnica. Sjetimo se da je ove godine 20. obljetnica žrtava Domovinskog rata, 20. obljetnica sjećanja na progonstvo i napuštanje Garevca i 20. obljetnica osnivanja 105. HVO modričke brigade.

O ovim veoma važnim spomenima danas nitko ne priča. Zašto?

Zaboravili smo one koji su dali svoje živote, njihove patnje, boli i stradanja.
Zaboravili smo heroje koji se nisu branili i borili samo za sebe ili svoju obitelj. Svi su se oni zajedničkim snagama borili protiv nanešenoga zla u kojem ih je veliki broj dao svoje živote za obranu naših domova.

Ta njihova hrabrost i žrtvovanje za nas stalno nas iznova pitaju: „Što smo mi spremni učiniti za njih?“.

Svakako da postoji više načina kako im možemo iskazati zahvalnost. Jedni su to već davno učinili povratkom u svoje domove, drugi povremenim dolascima u svoje kuće, kao i najčešći način prisjećanje branitelja u svojim molitvama, čime dokazujemo da njihova hrabrost i žrtva nije bila uzaludna.

Mnogi posjećuju njihove grobove ili zastanu u molitvi pored zajedničkog križa u garevačkom groblju, koji je do sada bio mjesto iskazivanja zajedničke počasti, ali slabo se tko sjeti i mjesta pogibije, na kojima evo 20 godina nakon rata još nismo upalili svijeće. Nismo, jer ne smijemo. Za ovo ipak treba razumijevanje općinskih civilnih vlasti koji nam to neće sami ponuditi.

Nažalost, ni 20 godina poslije stradanja u Garevcu ne postoji trajno zajedničko spomen-obilježje koje će zauvijek pokazivati našu zahvalnost njima. Ovakvih spomenika ima u mnogim selima Bosanske Posavine.

U nekima mnoge kuće nisu obnovljene, ali su spomen-obilježja izgrađena i time njihovi mještani pokazuju da nisu zaboravili hrabrost svojih branitelja.

Zahvaljujući GIP-u, davne 2003. godine, dvanaest imena bojovnika HVO-a urezana su na kamenoj ploči koja je postavljena na ulazu u crkvu i vjerojatno je tada bila jedina spomen-ploča poginulim hrvatskim braniteljima u Republici Srpskoj.

Nekoliko godina kasnije, zapovjednik 105. modričke brigade, Perija Stanić postavio je zajednički križ na garevačkom groblju.

Međutim, skupljajući sve činjenice milsim da naši branitelji zaslužuju daleko više od toga. Zaslužuju baš ono što se pričalo da se izgradi kod „Burića štale“ vječni spomenik braniteljima Drugog i ovog Domovinskog rata.

Unatoč nekoliko inicijativa do danas se ništa nije dogodilo. Uvijek se pronalaze brojni negativni razlozi i sve se svodi na beskonačnu raspravu. Često se zaboravlja bolna spoznaja da smo im mi to dužni izgraditi.

Stoga, ne zaboravimo njihov jauk niti njihove suze. Ne zaboravimo ih nikada i spominjimo ih vječno. Stoga im podignimo spomenik da ih i buduća pokoljenja ne zaborave. Samo ćemo tako moći za 20-ak godina govoriti svojoj djeci i unucima da taj spomenik govori o velikoj hrabrosti i ponosu naših branitelja.

A do tada očekujemo da će se netko sjetiti pa napisati nešto i o našim živim braniteljima, jer i oni su isto tako podjednako važni, a danas i o njima nitko ništa ne priča. Ne priča i ne piše kao da ne postoje, a tu su s nama i među nama. Oni su goloruki bili, živi branik nad ognjištima našim i nedužnim pukom.

S tim ćemo dati odgovore na pitanja zašto su bile tolike žrtve, u čemu je bila njihova krivnja, zašto zagorčaše život mnogima, a posebno ranjenim, što sve ne doživi: Matko Jeleč, Jakov Marić, Mišo Tokić, Blaž Bajić (Vule), Ivić Šerić …
…zašto uperiše oružje od kojeg zauvijek padoše: Janja Bičvić, Anto Galić, Marko Peranović, Glavaš, Anto Gagulić, Pavo Gagulić, Ivica Tokić, Matko Tokić, Jakov Ikač, Duško Marković, Mato Marković, Mladen Perić, Niko Perić, Mato Stanić, baba Anđa Cvitkušić (Anđuša)…

...ili ovim, za čiju sudbinu se ne zna, samo slutimo gdje su: Franjo Dragić, Niko Bičvić, baba Ana Jović, Blažić Bajić te Jozo Gagulić, Tomo Gagulić, Marko Gagulić koji su se kasnije našli i pokopani u garevačkom groblju....

...okreneš li se na drugu stranu, kad s te strane sjećanja naviru, kao da idu: Tadija Knežević (Čalton), Alen Perković, Jozo Perković (Ive), Ivo Perković (Ante), Marko Jurišić (Joze), Zvonko Šiškić, Anto Jazić…

I opet u zraku visi ono staro vječno pitanje: “Zašto nedužne žrtve?“. Ako se i nađe kakav odgovor, on je kao trn, nigdje ne pristaje, svaki u dušu bode.

Zasigurno negdje piše, netko zna sva imena i ona nespomenuta koja žrtvom postadoše.

Očekujemo će netko i o tome pisati kao i o kriznom štabu općine Modriča, koji se 09.04.1992. preustrojava u HVO općine Modriča, koji je branio Modriču i sva okolna hrvatska sela, a danas ga nitko ne spominje kao da nikada nije postojao.

Zašto?

Zar se nekoga sramimo ili bojimo? Ne, mi smo ponosni na njega i njegovu neuspjelu obranu. Nije on zaslužio poraz, to su zaslužili drugi. Zato smo ponosni što je postojao, što smo ga imali i o kojem ćemo uskoro i na našim stranicama opširno pisati.

Dakle, pred nama je ove godine više važnih obljetnica, a da li ćemo ih se i na koji način prisjetiti još uvijek je upitno.

250. obljetnica  prvog pisanog spomen imena Garevac
100. obljetnica rođenja prvog garevačkog župnika Mije Thona
60. obljetnica osnivanja NK Mladost
20. obljetnica žrtava Domovinskog rata
20. obljetnica sjećanja na progonstvo i napuštanje Garevca
20. obljetnica osnivanje 105. modričke brigade HVO-a

Nadam se da će se organizacioni Odbor pobrinuti oko svega ovoga te nešto organizirati uz ove važne obljetnice kao što je bilo govora o organiziranju župnog sijela uz blagdan Sv. Ilije.

Isto tako očekujem od nekog našeg mlađeg sportaša da se potrudi i organizira jedan memorijalni nogometni turnir ili utakmicu koju bismo posvetili uz 60. obljetnicu osnivanja NK Mladost našem Marijanu Kamenjašević “Prki“.

Za Posavina.org piše Mišo Perak