21
Mon, Sep
13 New Articles

Mišo Perak
Typography

srce_od_suzaTamo negdje u daljini daleko od rodnog kraja,
sanjao si Posavinu i ljepotu zavičaja!
Sudbina je bila takva da si nebu rano pošao
Posavini i Garevcu ti si mrtav natrag došao!
Sad počivaj Dani u svom rodnom kraju
i nadaj se susretu sa nama u raju!


Jeste li nekada vidjeli suzu u obliku srca?

Čudno pitanje, reći ćete! Suza u obliku srca, svi dobro znamo što je to i kako izgleda suza, ali suza u obliku srca, što je zapravo to? Ako je nikada niste vidjeli, srest ćete je kada odete na garevačko groblje. To je zapravo nadgrobni spomenik kojeg je po mojoj želji izradila kamenorezačka tvrtka „Posavina Granit“ iz Odžaka mom pokojnom sinu koji je na 07. travnja 2004. godine, u 20.00 sati kada su se oglasila crkvena zvona, blago nagnute glave prema svojoj majci i s ispuštenom suzom na desnom oku koju sam ja vidio kao simbol srca, ispustio dušu i zauvijek je predao Gospodinu!

O, Bože kako vrijeme brzo prolazi, pa kao da je sinoć bilo, a iza nas je već sedam punih godina, tuge, bola, jada i velikog, nenadoknadivog gubitka, On je tu, uz nas je, s nama, svakodnevno i u svako doba. Nemožemo ga dotaknuti, čuti ali osjetimo ite kako njegovu blizinu, pa čak i pomoć. Bude slučajeva kada smo u neizlaznoj situaciji i da neznamo što i kako dalje, ali kad zatražimo njegovu pomć uvjek je dobijemo!

Da, bilo je to u uskrsno vrijeme 2004. godine. Po prvi put ćemo krenuti u Garevac da blagadan Uskrsnuća dočekamo u svom mjestu. Krenut ću sa suprugom i dvjema kćerima, a pokojni Danijel će radi škole ostati do Velikog četvrtka u Švicarskoj te će autobusom krenuti istom cilju da bi taj veliki blagdan dočekali zajedno.

Ne dogodi se predviđeno! Ne dogodi se ono čemu smo se toliko radovali! Ne dogodi se zajednički susret u Garevcu već u Inselspitalu u Bernu (najvećoj bolnici u Švicarskoj).

Bilo je negdje oko 4 sata ujutro i bližili smo se izlazu iz Italije kada se oglasio mobilni telefon moje kćeri. Bio je to dežurni policajac koji je vodio istragu o prometnoj nesreći i kratko je, hladnim glasom, rekao: “Molim vas da se vratite natrag jer vaš brat i sin je imao prometnu nesreću u kojoj je zadobio teško oštećenje glave i helikopterom REGOM (hitna zračna služba u Švicarskoj) je prevezen u Inselspital gdje je trenutačno na operaciji.” Nismo mogli vjerovati, otkud to njemu da se dogodi? Pa, nikada nije vozio motocikl, možda je bio s nekim prijateljem pa pao i kakve nam sve misli nisu glavom prolazile. Ali, surova istina je ipak bila tu, morali smo se pomiriti s tim i vratiti se natrag.

O, Bože pa otkud meni tolika snaga, vozio sam od 18 sati uvečer pa do 4 ujutro u jednom smjeru i sada se trebalo vratiti ponovno natrag. Pa, mogu li ja to uopće? Ne, sigurno to ne bih izdržao da sam to učinio svojom voljom, ali ovako… Nema tereta, nema prepreka, jedini cilj je što prije doći u bolnicu i sresti se s njim, pogledati ga, pružiti mu ruku, upitati ga kako je i..i..i..i?

U bolnicu smo stigli negdje oko 14 sati. Pitamo na recepciji - gdje je Danijel Perak? Govore nam broj sobe, govore broj kata i put kojim trebamo ići da bismo došli na Intenzivno odjeljenje gdje je on poslije operacije ležao.

Dođosmo do sobe i rekosmo dežurnoj sestri da smo mi Danijelovi roditelji. Pogledala nas je onako iscrpljene, uplakane, uplašene i kratko saopćila da sjednemo u jednu manju sobicu dok ne dođe liječnik.

Nije trebalo dugo čekati, došao je liječnik koji ga je operirao, a s njim su bile još neke dvije osobe. Prvo je predložio kratki razgovor pa tek onda susret s našim šesnaestipolgodišnjim sinom.

No, ne bi on to možda ni uradio da na mjesto tragedije nije među prvima stigao neki liječnik koji se sasvim slučajno tu našao i on je tražio da se dječak preveze u Bern. Zašto je helikopter došao tek nakon 45 minuta na mjesto prometne nesreće i zašto je operacija urađena tek poslije 3 sata ujutro, nikada nam neće biti jasno. Sve to vrijeme Danijel je krvario i tko zna koliko se tu krvi izgubilo.

Iz tog razgovora saznajemo da je imao jak potres mozga i da je operiran te da se oporavlja. Doktor nam od početka uopće nije davao nimalo nade u sinovljev ostanak na životu, rekao je samo da se takvi slučajevi uopće ne opriraju, ali da je to učinio radi neke više sile i da mu je čak i šef-profesor na tome zahvatu zamjerio.

Međutim, bilo je kako je moralo biti. Doktor mi je rekao da će nakon tri dana isključiti aparate ukoliko ne vide znatne pomake.

Došao je i taj treći dan. Bio je ponedjeljak Velikog tjedna. Ponovo smo imali kraći razgovor s doktorom i on je rekao da će ujutro isključiti aparate. Tada sam ja rekao da ne smiju to učiniti dok se ne čuju s našim doktorom, gospodinom Velimirom Cvitkušićem, s kojim sam ja bio u stalnom kontaktu.

Tako su ga ostavili još jedan dan na aparatima. U tom vremenu ja sam iskoristio priliku i posjetio jednog odvjetnika (takvih ima samo dvojica u Švicarskoj i to jedan u Zürichu i jedan baš tu, kod mene, u Thunu) koji ima pravo odbiti doktorovo mišljenje. Kada sam ispričao o čemu je riječ, rekao mi je: „Možete činiti što želite, ali da se radi o mom djetetu, ja to ne bih preporučio.“

Kada smo malo razmislili, ipak smo došli do zaključka da i naš Danijel to ne bi htio, jer kakav je temparament imao, ne bi ni on podnio da bude biljka. Danima u krevetu, bez ikakvog osjećaja, da ne zna ni kada je dan i noć, niti je li gladan ili žedan, ne, nije to za njega.

U srijedu, oko deset sati ujutro, su mu isključili aparte s naznakom da može živjeti još nekih dva do tri sata, ali mlado tijelo i zdravo srce kucalo je do osam sati navečer. Mora stati, a ne može! O, Gospodine, hvala Ti na onoj velikoj snazi koju si nam dao kako tada, tako i ovo cijelo vrijeme.

Nikada nećemo moći shvatiti da smo mogli imati toliko snage i sve te dane biti uz njega i držati mu ruku na srcu sve dok nije prestalo kucati. Hvala Ti, Bože, što si ga uzeo k sebi, jer tek tada smo došli do zaključka da je dijete samo jedan Božiji dar koji nam je dat i da ga može opet uzeti k sebi kad god to poželi.

Hvala Ti, Bože, što sada znamo gdje je naš sin, a toliko roditelja pati jer ne znaju gdje im je dijete, je li živo ili mrtvo, kocka li, drogira li se, ili, ili!!! Tisuće pitanja, a nijednog odgovora.

Mi znamo, naš Danijel je kod Gospodina, a tijelo mu je pokopano u njegovom zavičaju kojeg je toliko volio, i gdje ga rado i često obiđemo. Stoga nekada kažem i sam sebi - pa neka nama naših mrtvih po našim grobljima, jer dok je njih bit će i našeg GAREVCA i nas tamo, jer jaki su to magneti koji se nikada neće i ne mogu zaboraviti.

Neka mu je vječni mir kod Gospodina u njegovom Kraljevstvu!

Piše: Mišo Perak