Ivan Pavao II. - Papa koji je mjenjao povijest

Piše: Pejo Gašparević
Autor Riccardi, povjesničar koji je osobno poznavao Ivana Pavla II, ovo je štivo  pisao na znanstvenoj i dokumentarnoj osnovi. Autor na više od 500 stranica teksta prati duhovni, intelektualni i političko-diplomatski rast Karola Woltyle od njegova rođenja 1920. godine u mjestu Wadovice u Poljskoj do smrti 2005. godine u Rimu.
Riccardiju polazi za rukom iznimno pažljivim pristupom rasvjetliti cjelokupnu suvremenu vjersku i društveniu povijest na koju je Ivan Pavao II. bitno utjecao.

Zbog obilja činjenica i uvida  u cjelokupni angažman Karola Wojtyle, ova knjiga je već proglašena i „Enciklopedijom Ivana Pavla II“. Nedavno ju je u prijevodu na  hrvatski jezik objavila splitska nakladnička kuća Verbum.  Domogavši se knjige čitao sam je u dahu, danonoćno, jer to je takvo štivo koje  uvlači u svoje sadržajne vrtloge i ne da se čitatelju izvući  sve dok ne doplovi do zadnje stranice.  Ispravnim se čini naglasiti – grandiozna knjiga o grandioznoj osobi!

Jedna od glavnih preokupacija  Ivana Pavla II. je njegova zauzetost za uklanjanje komunizma sa povijesne pozornice. Autor Riccardi raščlanjujući atententat što ga je na Papu izvršio Ali Agdža 13. svibnja 1981. godine, ističe kako naručitelji atentata ostaju tajna, ali zatim otkriva  i  razmišljanje Karola Wopjtyle koji je u svojoj domovini Poljskoj dobro osjećao teret ugnjetivačke čizme komunizma.

„Nameće se pitanje kako je nesreću protumačio Ivan Pavao II. Papa prema sebi osjeća snažno neprijateljstvo komunističkih režima Istoka: 'Mrze me jer ih poznam', kazuje u privatnim razgovorima. Nešto slično izjavio je i šef francuske obavještajne službe De Marenche: 'Komunistima nema ništa gore nego kada netko shvati njihove metode.'  Papa ne pokazuje zanimanje da razjasni atentat ni za pravosudnu istinu. Papin bliski prijatelj, kardinal Deskur, izjavio je: 'Pitao sam ga .... zašto ne prati proces? A Papa je odgovorio: 'Ne zanimaju me, jer taj čin je izvšio Zli, a Zli se može urotiti na tisuće načina, od kojih me nijedan ne zanima'. Tu se razabire mistično i mučeničko tumačenje koje je Papi na srcu“, objašnjava autor Riccardi do sada nepoznate detalje o Papinu razmišljanju glede atentata kojega je on bio žrtva i koji je uzburkao cijeli svijet.

Ovo tumačenje Ivana Pavla II. atentata na njega riječima da ga ne zanimaju „Zli“ koji se bave urotama, pruža informaciju kako on nije rasipao duhovne i intelektualne energije na one koji su se bili urotili protiv njega s namjerom da ga likvidiraju.  Karol Wojtyla je očito bio svjestan njihovih „zlih“, to jest neljudskih dometa i nije im želio davati „hrane“ nego ih je ignorirao.  Drukčije rečeno, autori „Zla“ se mogu poraziti i inestrumentom ignoriranja onih koji su upregnuti u njegovo kreiranje.
Posebice se zanimljivim čini odnos Iavana Pavla II. prema  glasovima o „sukobu civilizacija“.  

Tumačeći taj dio Papinih stajališta, autor Riccardi ističe da, upravo nakon 11. rujna 2001.,  „suočen s prevladavajućom orijentacijom javnog mnijenja  i politike prema logici sukoba civilizacija i religija, Papa želi dati jasne znakove.“.
Papa, kako se navodi, zacrtava nedvosmislenu liniju dok se u katoličkom svijetu pokazuju nedoumice glede „slaba i dijalogu sklona držanja prema muslimanima“.

„Određuje da 14. prosinac 2001. bude dan posta za katolike, isti dan kada završava Ramazan, muslimanima svijeta mjesec posta. U povijesti katoličanstva to se događa prvi put. Podudaranjem dana posta Papa potvrđuje važnost vjerske povezanosti kršćana i muslimana. Dan posta čin je koji uključuje katolički narod čitava svijeta upravo u posljednji dan muslimanskog Ramazana. To je protivno sukobu civilizacija, dapače potvrda je priznanja vjerske važnosti muslimanskog posta i molitve“,  ističe autor.
Riccardi također zamjećuje  kako,  mada uz poštovanje pluralizma suvremenog društva,  „Papa je uvjeren da kršćanstvo ne smije izgubiti svoje društveno značenje i postati privatna činjenica“. Naprotiv, dodaje autor, papa Ivana Pavao II. drži da „kršćanstvo na orirginalan način učvršćuje europska društva i pripravlja ih za suočavanje s teškim povijesnim koracima“.

U knjizi se posebicee naglašava da je Ivana Pavao II. bio Papa dijaloga i suživota. U tom se kontekstu podsjeća kako  u siječnu 1993. Ivan Pavao II u Asizu okuplja na molitvu „za mir u Bosni i Hercegovini“, uz sudjelovanje kršćana, židova i muslimana.  Tom prilikom Papa izgovara riječi zabrinutosti nad „jugoslavenskom krizom“, te kaže sljedeće: „Svaki narod kao zajednica ima pravo na samoodređenje. Radi se o pravu koje se može ostvariti putem vlastite suverenosti ili putem federacije, odnosno konfederacije s drugim narodima. Je li se u bivšoj Jugoslaviji mogao spasiti jedan ili drugi oblik? Teško je to isključiti. Ipak, rat koji se razbuktao takvu je vjerojatnost, čini se otklonio. A rat se još uvijek vodi. Ljudski govoreći, izgleda da mu je teško nazrijeti kraj.“ Treba imati u vidu da je ovu poruku Ivan Pavao II. odaslao u  molitvi „za mir u Bosni i Hercegovini“ i to u teškim ratnim okolnostima 1993. godine i u njoj se Papa osvrće na bivšu Jugoslaviju.  No, pošto je i Bosna i Hercegovina višenacionalna zemlja u kojoj i Gospodnje 2012.  bukte politički i verbalni ratovi, pravo na samoodređenje svakog naroda „koje se može ostvariti putem vlastite suverenosti ili putem federacije, donosno konfederacije s drugim narodima“  ne može biti „zabranjeno voće“.  

Vrijednim se čini prisjetiti prijedloga Biskupske konferencije BiH o uspostavi četiri regije u BiH tako da niti jedan narod u bilo kojoj od njih  nema više od 40 posto niti manje od 30 posto vlasti.  Nije li, zapravo propuštena, barem do sada, prilika da se ravnopravnost tri naroda ostvari „putem federacije“ četiri federalne jedinice, kako su to predložili bosanskohercegovački biskupi,  tako da bi  svakom od tri naroda bila udijeljena mogućnost većine, odnosno do 40 posto vlasti u jedno j od četiri federalne jedinice, dok bi četvrta mogla prakticirati istinsku a ne simuliranu višenacionalnost? Potiskivanjem takvog, čini se iznimno korektnog i sveobuhvatnog prijedloga koji ima potencijala za relaksiranje i međunacinalnih i međuvjerskih odnosa, Bosna i Hercegovina sve više klizi u daljnja rasklapanja.

No, vratimo se Ivanu Pavlu II.  Oslikavajući njegovu veličinu, autor Riccardi naglašava kako Karola Wojtylu mnogi vide kao osobnost velike nutrine, kao čovjeka s nabojem autentičnosti, ali i kao nekoga tko se suočen s poviješću ne predaje.
„Naprotiv, kao čovjeka koji je pokušao promijeniti tijek povijesti. To je bio Ivan Pavao II.“, zaključuje autor Riccardi.
Ne čini se suvišnim  dodati kako je Ivan Pavao II. bio čovjek koji je nadahnjivao ne samo svoje suvremenike. On je bio i glas iz budućnosti.

Za posavinu.org piše Pejo Gašparević
29. 1. 2012.