08
Sat, Aug

Pejo Gašparević
Typography

Obilježavanje stote godišnjice genocida nad Armencima, što ga je počinilo Osmansko carstvo,  potaknulo je globalnu osudu tog zločina, kojeg Turska  kao nasljednica Carstva,  ne želi priznati.

protesti armenija

Piše: Pejo Gašparević

Tursko odbijanje priznavanja  masovnog zločina počinjenog nad Armencima prije 100 godina slično je držanju  ljevičarskih političkih organizacija i njima sklonih udruga i medija koji negiraju i na sve moguće načine zamagljuju  komunističke zločine počinjene nakon drugog svjetskog rata posebice na prostoru zemalja nastalih raspadom  bivše Jugoslavije.

Prizori u glavnom gradu Armenije Jeravanu na ceremoniji kojom je odat pijetet za oko milijun i pet stotina tisuća Armenaca koje je prije jednog stoljeća likvidirala Osmanska  vlast,  kako nam  predočavaju  televizijske kamere, bili su dirljivi i  kod gledatelja diljem svijeta izazivali su masovnu sućut prema žrtvama i jednako masovno osudu prema počiniteljima.  Danima uoči obilježavanja ove stogodišnjice događao se globalni  prolom priče o genocidu nad Armencima o čemu se do sada uglavnom šutjelo.

Najprije je papa Franjo rekao kako se masovni pokolj nad Armencima „ smatra prvim genocidom u 20 stoljeću“. Zatim je Europski parlament usvojio rezoluciju u kojoj se navodi da su „tragični događaji koji su se dogodili od 1915. do 1917. godine nad Armencima na području Osmanskog carstva genocid“. Tom se rezolucijom poziva Tursku da „prizna genocid nad Armencima“.   

Za riječ se javio i njemački predsjednik Joachim  Gauck nazvavši pokolj Armenaca prije 100 godina „genocidom“ te je pozvao Njemce da preispitaju svoje pamćenje jer su i njemački vojnici, kao saveznici Osmanskog carstva, sudjelovali u provođenju deportacija Armenaca.
 
Genocidnu narav masovnog smaknuća Armenaca  do sada je priznalo dvadesetak država u svijetu. No,  Turske vlasti uporno odbijaju takva stajališta. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan poručuje kako se njegova zemlja neće obazirati na ocjene da Osmansko carstvo počinilo genocid nad Armencima. Onima koji  masovne likvidacije Armenaca smatraju genocidom i pozivaju Tursku da to prizna, Erdogan uzvraća riječima:“Što god odlučili, ući će na jedno uho, a na drugo izići“.  Erdoganova reakcija zvuči arogantno i nije na razini civilizacijske potrebe distanciranja od masovnih zločina.  

Zamagljivanje genocida počinjenog nad Armencima neodoljivo podsjeća na one interpretacije u kojima se  likvidacija oko osam tisuća  Bošnjaka u Srebrenici, što ih je 1995. godine počinila vojska generala Ratka Mladića, ne smatra genocidom.  

Negiranje  genocida nad Armencima kao jaje jajetu sliči  negiranju  da su Titovi komunisti-partizani pod maskom antifašizma  počinili masovne likvidacije  pretežito Hrvata na  Bleiburgu i Križnom putu.

Komunističko-udbaška smaknuća političkih neistomišljenika, koja je desetljećima  provodio Titov režim, također se mogu  svrstati u društvo onih koji bi htjeli  minimizirati masovna smaknuća Armenaca.  

Prikrivati zločin makar nad jednim čovjekom jednako je nehumano kao i prikrivanje masovnih zločina.  Zatajiti likvidaciju makar jednog čovjeka znači posijati klicu koja niče i grana se u potencijalno mnogo brojnija smaknuća.

Oživljavanje priče o masovnom pokolju i genocidu nad Armencima stotinu godina nakon što je on počinjen iznimno je važan civilizacijski pomak jer se na taj način razbija projicirana navika prešućivanja  zločina.

 Potaknut isključivo  humanističkim motivima godinama se  bavim osvjetljavanjem i komunističkih zločina, i priznajem kako se katkad suočim sa nevjerojatnom tvrdoćom ljudi da o tomu uopće pričaju. Najčešće mi se oponira riječima „ma pusti to“,  „te su stvari prošlost i ne trebaju ih dirati“,  „to su bili tek pojedinačni slučajevi po kojima ne treba čačkati“.  Ne mirim se sa takvim reakcijama niti me one obeshrabruju.

Zagovornike takvih stajališta, među kojima imam i prijatelja, definiram na sljedeći način: „oni su finalni proizvodi industrije zaborava zločina“.  Kreatori takve industrije zaborava su rasuđeni po političkim institucijama, medijima, udrugama  i oni, svatko iz svojih razloga, proizvode okolnosti u kojima bi se prešućivali  komunističko-udbaški  zločini, jednako kao što Turska odbija priznati genocid nad Armencima.  

No, arhitekti  „industrije zaborava zločina“  su se preračunali i njihov naum je propao. U   zamke „industrije zaborava zločina“  nije upao papa Franjo koji je stotinu godina nakon stradanja Armenaca to nazvao „prvim genocidom u 20 stoljeću“.   Na zavodljive mamce „industrije zaborava zločina“ nije se upecao niti Europski parlament koji je svojom rezolucijom masovna stradanja Armenaca prije jednog stoljeća ocjenom genocidom.  

 Europski je parlament do sada usvojio i tri rezolucije kojima se osuđuju komunistički zločini i traži se distanciranje od njih, ali ljevičarska industrija prešućivanja komunističkih zločina na to ostaje  nijema i gluha.

Njemački predsjednik Gauck svojom porukom da je nad Armencima početkom 20. stoljeća počinjen genocid također daje golem doprinos u slamanju „industrije zaborava zločina“.  Njemačka, koja je pregrmjela iskustvo  nacizma, sada se promiče u jednog od najambicioznijih  zagovornika   protivljenja zataškavanju bilo kakvih zločina.

Države su kao i ljudi-mogu doživjeti totalno preobraćenje.

Svoju anti zločinačku orijentaciju Njemačka prakticira i aktualnim suđenjem u Müinchenu dvojici udbaških reprezenata Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču  osumnjičenih  za likvidaciju Stjepana Đurekovića koji je za vrijeme Titova života ukazivao na anomalije njegovog komunističkog režima.


Sadašnji javni govor o genocidu nad Armencima počinjenog prije 100 godina pruža informaciju da nije ugašena industrija osude prešućivanih  zločina 20. stoljeća. Selektivna  tumačenja povijesti  20. stoljeća sada doživljavaju  redizajn. Odumiru jednostrane interpretacije traumatiziranog 20. stoljeća.

Pejo Gašparević
25. travnja 2015.{jathumbnail off}