Zašto se potpredsjednica Europske komisije i visoka predstavnica Europske unije (EU) za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini prilikom najnovije posjete Bosni i Hercegovini nije zauzimala za njene euroatlantske integracije nego je pozivala samo na uključivanje BiH u EU?
Piše: Pejo Gašparević
Znakovito je kako Mogherini ovaj put uopće nije poticala ulazak BiH u NATO - savez kao okosnicu euroatlantizma nego je spominjala isključivo Europsku uniju.
Zaobilaženje spominjanja NATO-a na upečatljiv se način očituje u njenoj sljedećoj rečenici: "Za EU je od strateške važnosti da BiH nastavi napredovati na putu ka članstvu u EU." U ovoj je rečenici diplomatski sažeto ali i dovoljno upadljivo Mogherinijeva odaslala poruku kako je za Europskoj uniju "od strateške važnosti" da BiH nastavi napredovati ka članstvu u EU, dakle ne i ka NATO-u.
Takvo eskiviranje spominjanja NATO-a novost je u istupima visokopozicioniranih dužnosnika Europske unije kojima je do sada zagovaranje eurotlatnizma, dakle s NATO-m, bilo gotovo neizostavno.
Treba primijetiti kako je Mogherinijeva u opticaj pustila pojam "od strateške važnosti" za EU, što do sada nije bila praksa bruxelleskih birokrata, koji su pretežito govorili o administrativnim regulativama EU bez geopolitičkog instrumentarija.
U pojmu "strateška važnost" naziru potencijalni začeci oblikovanja geopolitičke strategije EU.
No, povijest je prepuna primjera koji potvrđuju kako su "stratešku važnost" razvijala samo ona carstva ili države koji su za to imali snažnu vojsku kao instrument za nagomilavanje političke i diplomatske moći.
Upravo ta alatka, snažna vojna sila nedostaje Europskoj uniji. Vojne snage su rascjepkane između država članica EU-a i ne tvore kolektivnu silinu na koju bi se Europska unija mogla osloniti u podizanju razine vlastite "strateške važnosti." 
Bez Europske vojske, Europska unija je gospodarski gigant ali diplomatski patuljak. Takva (geo)političko-diplomatska drugorazrednost Europske unije demonstrirana je upravo za vrijeme višednevne turneje Federice Mogherini zemljama jugoistočne Europe.
Primjerice, za vrijeme njenog govora u Srbijanskoj Skupštini u Beogradu u kojem je velikodušno nutkala Srbili članstvo u EU, zastupnici Srpske radikalne stranke i desnog pokreta Dveri su joj uzvraćali skandiranjem "Srbija, Rusija, ne treba nam Unija," uz istaknute transparente "Srbijo, ne vjeruj Bruxellesu," na engleskom i srpskom jeziku.
Takvo podrugivanje Europskoj uniji u Beogradu znak je balkanskog provincijalizma ali je ujedno i ilustracija trenutačne političke nemoći Europske unije koju se ne percipira kao krupnog geopolitičkog igrača. Geopolitička deficitarnost Europske unije manifestirala se i prilikom boravka Mogherinijeve u Skopju gdje je makedonski predsjednik proruski profilirani Gjorge Ivanov odbio njen prijedlog da Zoranu Zaevu udijeli mandat za sastavljanje nove makedonske Vlade iako Zaev (koji ne pokazuje proruske sentimente) za premijerski mandat ima potporu potrebne većine od 67 parlamentarnih zastunika.
Ova odbijenica koju je Ivanov usmjerio ka Mogherinijevoj na poseban je način i njegova "korpa" Europskoj uniji. Zapravo Federica Mogherini je u Beogradu i Skopju bila gromobran koji je primao udarce namijenjene geopolitički slabašnoj Europskoj uniji, a koji su iznjedreni u miljeu europskog geopolitičkog konkurenta, to jest Rusije.
Čini se kako upravo sve snažnija geopolitička zaoštravanja rivalstava na jugoistoku Europe "provociraju" Europsku uniju na novi način razmišljanja o vlastitoj budućnosti u kojoj njena pozicija neće biti svedena gotovo na ulogu bankomata za ne razvijene ali bez jačanja svoje, kako bi to rekla Mogherini, "strateške važnosti."
Promatrano kroz takve naočale, Mogherinijevo upadljivo nespominjanje NATO-a, odnosno eurotalantizma, podudara se sa, zasad škrtim, informacijama o stvaranju Europske vojske koja bi bila kadra jamčiti teritorijalni integritet europskog kontinenta.
Informacije govore kako bi nakon izlaska Velike Britanije (Brexit) iz EU-a, Njemačka kao vodeća europska gospodarska sila, mogla biti jezgra oko koje bi se gradilo europsko krilo NATO-a, odnosno Europska vojska koja bi bila emancipirana od prekooceanskog Američkog gazde.
Može se primijetiti kako zagovornici vojnog jačanja EU-a vide Francusku, jedinu europsku nuklearnu silu, kao snažnu polugu eventualne buduće Europske vojske.
Njemačko-francuski dvojac tako bi postao matica oko koje bi se okupljale i druge zemlje zainteresirane za izrastanje Europske unije u geopolitičkog takmaca globalnih razmjera.
Postoje informacije kako formiranje Europske vojske nije zamisao na "dugu štapu," nego je riječ o procesu koji bi mogao dobiti na ubrzanju. Jer, Europa je već u obruču ratova i nestabilnosti od Rusko-ukrajinskog konflikta, preko nestabilnog Kavkaza do uzburkanog Balkana i kaotičnog Bliskog istoka.
Geopolitičke ugroze prijete Europi sa više strana i s različitom motivacijom. Mudrost kaže: ako sam sebi pomogneš i Bog će ti pomoći.
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
5. ožujka 2017.