Poštovani čitatelju, ušli smo u korizmu, u vrijeme koje i mene i tebe pita, tko je tvoj bližnji? I što mi je činiti, posebno u korizmi u vremenu pokore i odricanja? Na ovo pitanje, odgovor sam potražila u sv. Pismu, iz Lukinog evanđelja u odlomku (Lk 10. 25-37), gdje se Isus, služi prispodobom, u kojoj mu je neki pismoznanac postavio pitanje, da bi ga iskušao: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?“ A on mu reče: „U Zakonu što piše? Kako čitaš?“ Pismoznanac odgovori: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ Reče mu na to Isus: „Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.
“ Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: „A tko je moj bližnji?“ Isus prihvati i reče: „Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’“ „Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?“ On odgovori: „Onaj koji mu iskaza milosrđe.“ Nato mu reče Isus: „Idi pa i ti čini tako!“
Što misliš, je li sugovornikovo pitanje bilo provokativnog karaktera? Osobno mislim da jest!
Međutim, Isus je mudar, oslanja se na Zakon i pita, a što piše u Zakonu? Kako ga čitaš? Zakonoznanac odgovori: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim i svom dušom svojom, i svom snagom svojom i svim umom svojim“. Nato će mu Isus: to čini i živjet ćeš!
Dakle, čini se da Isusov sugovornik nije shvatio odgovor ili se osjeća nesigurnim pa Isusu upućuje drugo pitanje: A tko bi bio taj moj bližnji?
Isus, strpljivo dalje sugovorniku tumači prispodobu i neposredno odgovara na pitanje. Želi ga osvijestiti, dok u centar pažnje, ponovno stavlja čovjeka, osobu i želi reći, koliko mu je čovjek važan? Koliko mu je stalo do osobe, pa nastavlja: „Neki čovjek putovao iz Jeruzalema u Jerihon i na putu je imao nesreću da su ga uhvatili razbojnici, istukli, izranili, onesvijestili i odijelo s njega svukli, onesposobili ga, pobjegli, a on je ostao ležati na putu“. Dakle, nije li ovo jasan odgovor na upit, tko je bližnji? Naravno da jest, ukoliko shvaćamo ispravno Isusovu poruku.
Slijedom razmatranja, postavlja se pitanje, što u biblijskom odlomku Lukina evanđelja, Isus želi istaknuti? Koje osobine i kvalitete ljudi? Osobno mislim, da Isus u ovoj prispodobi svrstava ljude u tri kategorije ili skupine.
Prva skupina – Isusov sugovornik je zakonoznanac. Nespretan je, pomalo lukav, uz osjećaj neugodnosti, želi sebe opravdati.
Drugi po redu u prispodobi su slučajni polaznici – svećenik i levit. Kaže Isus, oni zaobiđoše unesrećenog i bezbrižno odoše dalje.
A treća najvažnija i pozitivna osoba prispodobe je neki Samarijanac. Kaže Isus, on dođe do unesrećenog, zastade, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane te ih zali ljekovitim uljem i vinom. Dakle, evo čovjeka po Isusovu receptu.
Isus u prispodobi navodi detalje - stavi ga na svoje živinče, smjesti u gostinjac, pobrinu se za njega i plati gostioničaru da se pobrine za unesrećenoga u vrijeme njegove odsutnosti.
A tek nakon prispodobe, Isus se vraća zakonoznancu, ali sada s ozbiljnim pitanjem: „Što ti se čini, tko je od ove trojice bio bližnji“? Kao da stavlja na vagu njegovo razlučivanje o dobroti i nemaru, savjesnosti i propustima, brizi i ne brizi o drugima. Zakonoznanac odgovori, onaj koji mu iskaza milosrđe. Nato mu Isus reče: „Idi pa i ti čini tako“!
Ne čini li ti se, poštovani čitatelju, da Isus po prispodobi i svakog od nas poziva? Posebno poziv upućuje sada i u ovoj korizmi dok osluškujemo riječi: „Pođite! Odazovite se! Budite milosrdni! Praštajte! Tješite, ozdravljajte, povijajte rane jedni drugima“.
Nije li ovo i za nas poziv kako bismo sami sebe propitali, u kojem smjeru polazim, prolazim i kamo idem? Zaobilazim li životne situacije, putove i prilike? Jesam li i koliko sam samarijanac na putu potrebitima?
Živim li doista od evanđelja? Na koji način svjedočim evanđelje i je li ono za mene radosna poruka, radosna vijest?
Strašno je biti okrutan, nemilosrdan i slijep. Ne vidjeti ljepotu stvorenog svijeta, a biti u sukobu sa vlastitim srcem, savješću i zdravim očima kojima čovjek ne želi vjerovati kada i ne vidi. Ne vidjeti zapravo znači biti slijep, a imati oči. I sada ponovno pitanje, koliko puta nisam želio vidjeti ono što je očigledno? Koliko puta nisam vjerovao u plan Božji za mene?
Prijatelju i poštovani čitatelju, tvoj život nije slučaj i nisi prepušten igri sudbine? Očima vjere svaki dan i danas, a u korizmi posebno, otkrij plan Božji za sebe, jer si jedinstven i neponovljiv. Ti imaš svoje ime i prezime. Isus računa na tebe i zato već danas, u suradnji s Bogom pronađi ljepotu u sebi koju ti je Krist darovao. I neka ti kroz ovu prispodobu Gospodin bude jasan, što trebaš činiti u životu. On te i sada poziva i šalje. Shvati da si dragocjeni biser u Božjim očima, jer djela ruku Njegovih vjernost su i pravednost, stalne su sve naredbe njegove, sveto je i strašno ime njegovo, slava njegova ostaje dovijeka. Tako neka bude. Amen!
Za Posavinu.org piše: s. Augustina Barišić, Klanjateljica Krvi Kristove