07
Sun, Jun
15 New Articles

Nada Koturić
Typography

Tea Kos je 20.godišnja studentica iz Zagreba koja studira u Centru studiranja u Orašju pri Sveučilištu Mostar. Optimistična, vedra i nasmijana kao svoji vršnjaci, ali posebnijaa od svoje generacije, jer u sebi nosi prepoznatljivu crtu humanosti. Od kada je krenula pandemija koronaviorusa, Tea je jedina studentica koja nije iz Županije Posavske a cijelo vrijeme volontira pri Crvenom križu u Orašju.

Posjetili smo je u vrijeme kada se pripremala za novi zadatak, podijeliti potrebitima humanitarne pakete u krajnja istočna sela općine Orašje, u Vidovice i Kopanice. Ova samozatajna i nadasve humana djevojka nije željela sjediti doma, već je rado prihvatila biti aktivna i od pomoći. Primjer je to mnogima koji su zbog mogućnosti infekcije radije prihvaćali izolaciju i odlazak na bolovanja nego bili od pomoći zajednici.

Koronavirus je nije „zarobio“

-Kada sam došla iz Zagreba upisati drugi semestar na faxu u Orašju i sve to obavila, granice su se zatvorile i tada sam morala u izolaciju, što mi se baš nije svidjelo. Odlučila sam ostati ovdje i pomagati koliko mogu preko Crvenoga križa. Taj poziv humanosti nekako imam ugrađen od malena. I u Zagrebu sam volontirala kroz srednju školu, a sada sam nastavila u Posavini. Idem svuda na teren gdje treba, a već sam naučila gdje je koja ulica, selo, Idem  u nabavku, po lijekove, općenito pri ruci smo ljudima koji zovu Crveni križ i neophodna im je pomoć, vidimo što im treba i obavimo to za njih.

tea 1024

Sretna sam i zadovoljna što mogu na ovaj način pomoći, kaže nam Tea i priznaje da joj najteže pada odvojenost od obitelji.
 
Volontiranje i studiranje

-Teško mi pada odvojenost od kuće, mame, tate, mlađeg brat i sestre, bake i dide. Svakodnevno se čujemo jer i ja njima falim, i jedva čekam da se vidimo. Stalno mi govore da se čuvam, zabrinuti su ali i poštuju moje odluke. Kažem im da je neopisivo zadovoljstvo kada donesemo ljudima neku pomoć, ali nije sve u toj vrećici, već izrazu zahvalnosti što nisu zaboravljeni i što im netko pomaže. Oni obično nemaju nekoga svog da im pomogne, pa kada nas ugledaju, to je neopisiva radost. To mi je najveći dar za moju angažiranost, tvrdi Tea. Studiranje, kaže, ide online, kroz prezentacije i virtualno komuniciranje. -Imam dovoljno vremena za sve. Prvi dio dana u znaku je Crvenoga križa a drugi za učenje. Pišem završni rad iz predškolskog odgoja. Sve se stigne kad se hoće, kaže nam gotovo u jednom dahu Tea jer, njen posao ne trpi čekanje, a osobito oni koji je uvijek dočekuju osmjehom zahvalnosti.

tea1 1024

Zaljubljena u Orašje

Na kraju razgovora smo još upitali otkuda zagrebčanka na studiranju u Orašju.- Na mamin nagovor stigle smo u Orašje da vidimo oko upisa i bila je to ljubav na prvi pogled. Mali grad, lijep fax, pristupačne cijene, a uz sve to ja baš i ne volim velegrad i svu tu strku. Najprije je bio plan da upišem izvanredno ali kada sam došla u Orašje, kazala sam, ostajem. Nakon dvije godine nisam promijenila mišljenje, dapače, još mi se više sviđa ova posavska ravnica, njeni ljudi uvijek spremni za razgovor, pomoć, pristupačniji su, otvoreniji, topliji nego u Zagrebu. Ovo je moj mentalitet i moj grad. Kad završim fax nastavljam volontirati i pomagati gdje god me život odnese, kaže Tea.

Za Posavinu.org piše Nada Koturić