Ovo je oproštajni govor dekana velečasnog Maria Sanića posvećen pokojnom svećeniku Marijanu Đukić na ispraćaju iz Kutjeva u rodni Domaljevac. Čitateljima našeg portala nudim izvorni sadržaj tog govora jer je on dragocjen doprinos za još cjelovitije sagledavanje Maršine ljudske i svećeničke dimenzije. Zahvaljujem dekanu Mariu Saniću što je udovoljio mojoj zamolbi da mi dostavi taj govor kojim želim kompletirati sliku o respektu koji je naš Maršo doživljavao gdje god se kretao. Počivao u miru Božjem!
Priredio: Pejo Gašparević
OPROŠTAJNI GOVOR POSVEĆEN SVEĆENIKU MARIJANU ĐUKIĆ - MARŠI
Oproštajni govor na sprovodu vlč. Marijana Đukića u Kutjevu 4. studenoga 2020. Preuzvišeni gospodine biskupe, poštovana braćo svećenici, župljani župe Rođenja BDM Kutjevo i svih drugih župa gdje je vlč. Marijan vršio svećeničku službu, drage sestre Kato i Marijana, rodbino i prijatelji!
Maršo u Crkvi u Kutjevu predvodi misno slavlje
Svima vama koji ste u žalosti zbog smrti vlč. Marijana izražavam iskrenu kršćansku sućut.
Postoje u našem životu mnogi susreti i mnogi rastanci. Svaki susret i svaki rastanak jest puno više od samoga trenutka koji se događa, pa tako i ovaj trenutak našega rastanka a onda i oproštaja s vlč. Marijanom Đukićem, kutjevačkim župnikom, jest mnogo više od trenutka našeg uljudnog iskazivanja zahvalnosti svećeniku i župniku, našem kolegi i prijatelju.
Došli smo danas, dragi Marijane, da ti posljednji puta kažemo: „Hvala!“ i „Oprosti!“ Došli smo pozdraviti te na tvom odlasku i zaželjeti sretno putovanje tvoga smrtnog tijela preko granice, a tvojoj duši prianjanje uz Onoga kojemu si cijeloga života služio i bio mu predan, uz vječnoga Boga i njegova Sina Isusa Krista, koji te pozvao, i kojem si u svome životu kao svećenik služio uz geslo: „Evo me mene pošalji!“
Činimo to s poštovanjem i zahvalnošću za sve što si nam značio i što si za svakoga od nas učinio.
Draga braćo i sestre!
U ovom trenutku dok su još uvijek pred nama njegovi zemni ostatci koje ćemo ispratiti iz Kutjeva i položiti u grobnicu u njegovom rodnom Domaljevcu, pokraj njegovih pokojnih roditelja i braće, ona druga dimenzija čovjeka, vjerujem svima nama tako bliska dimenzija njegova postojanja, koja je do neki dan bila među nama: njegov vedri duh, govor i razgovor, srdačan pristup i široka bosanska duša, priziva u misli one lijepe trenutke, razgovore, sate, dane i noći provedene s njime u raznim prigodama i okolnostima našeg zajedničkog hoda kroz život.
Maršo u društvu s Kolindom Grabar Kitarović u vremenu kad je ona bila predsjednica Republike Hrvatske
Ne mogu u ovome oproštajnom govoru ne biti osoban. Sjećanja me vraćaju u dane kada sam ga upoznao na početku njegovog pastoralnog djelovanja u tada, Zagrebačkoj nadbiskupiji, u mojoj rodnoj župi Končanica gdje mi je tada kao mladi župnik s puno ljubavi, ponosa i radosti pripremao mladu misu 1993. godine. Tada, a i kasnije rado je govorio o svome putu i prelasku iz njemu drage Subotičke biskupije i župe Đurđin, odakle je morao otići zbog nemilih ratnih okolnosti a i zbog njegovih jasnih i nedvosmislenih zauzimanja za Božju i hrvatsku istinu. Uvijek se u tom tvome govoru i prisjećanju, dragi Marijane, osjetila tvoja zahvalnost Bogu što si tada ostao živ, a ja bih rekao da je to što si tada ostao živ i došao u Hrvatsku bio i plod tvoje pronicljivosti i zdravog prosuđivanju trenutka kada je i što je u životu potrebno poduzeti!
Velečasni Marijane, ili kako si ti volio čuti „župniče Marijane“, bio si svećenik koji se nije vezao za pojedina mjesta djelovanja, pojedine krajeve i običaje, a opet, gdje god si vršio svoju svećeničku službu, ostvario si sa župljanima iskrene i dugotrajne kontakte i kadgod si se k njima vraćao uvijek si im bio „dobrodošao“, u kuću i obitelj, što smo i mi svećenici mogli doživjeti kada smo bili s tobom, a vjerujem da bi to i mnogi drugi mogli posvjedočiti. Ta tvoja osobina dala ti je slobodu i širinu pogleda i pristupa pojedinim životnim okolnostima i životnim teškoćama, na kojima se nisi dugo zadržavao i nad problemima kukao nego ih prema svojim mogućnostima uvijek rješavao.
Jedna od najvećih tvojih poteškoća i životnih nevolja bila je bolest koja te je zahvatila prije nekoliko godina. Boljelo te je, ali nisi kukao! Jedna medicinska sestra iz dnevne bolnice koju si u zadnje vrijeme redovito posjećivao rekla mi je: „Takvog strpljivog bolesnika nikada nismo imali. Ne možete vjerovati koliko je on strpljiv!“ Hvala ti na takvom svjedočanstvu.
Želim se oprostiti od župnika Marijana i u ime svećenika našega Kaptolačkog dekanata. Svi znamo da si, Marijane, bio dobar susjed, revan u dolaženju na susjedstvo, uvijek prvi. Tako si organizirao svoje obaveze da si uvijek znao što ima prioritet; svećeničke obveze i druženje sa svećenicima bilo ti je vrlo važno. Nikada ti nije bilo ništa teško učiniti za susjednog svećenika, kao i za svoje župljane, a i župljane po dekanatu; dekanatske granice nisu ti bile zapreka da sudjeluješ i na tolikim drugim slavljima i svetkovinama, ne samo u našem Katedralnom arhiđakonatu nego i šire.
Maršo sa Slavonskim tamburašicama
Zato ti hvala i u ime svih svećenika naše Biskupije. Volio si uvijek biti tamo gdje su svećenici. Volio si ozbiljne razgovore, ali i šalu. Tvoja je duhovitost plijenila mnoge, tvoji komentari bili su toliko zanimljivi da je čovjek ponekad morao razmišljati što si želio reći. Često smo se znatiželjno pitali: Što će Marijan reći? Čime će nas sve skupa nasmijati, razveseliti i opustiti? Hvala ti, župniče Marijane na tim lijepim trenucima i susretima, pamtit ćemo ih zauvijek.
Redovito si sa svojim župljanima sudjelovao na biskupijskim hodočašćima, od Svete Zemlje, Rima, Fatime i Lurda do onoga hodočašća kada si nas kao domaćin vodio u Subotičku biskupiju. Na hodočašćima smo doživljavali kako smo svi mi putnici - hodočasnici na ovoj zemlji, da naše mjesto nije zauvijek ovdje, nego da je naše putovati. Ti si kroz smrt krenuo na najvažnije putovanje, putovanje bez povratka, putovanje koje ima svoj cilj u Bogu.
Isus je rekao: „Ni vlas s glave neće vam propasti“ bez Božje volje, a kako onda u tvojoj smrti ne prepoznati Božju volju i plan da baš sada dođeš k Njemu. Upravo na Svetkovinu Svih svetih i ti si na sebe navukao novo sveto ruho po svetim sakramentima i ušao u stanje mira srca i savjesti koja ti je dala sigurnost da ćeš doći u Njegove ruke i to baš onda kada te je Dobri Otac pozvao u rano jutro Dušnoga dana, Spomena svih vjernih mrtvih, upravo u dan u koji si odlazio redovito na groblje u rodni Domaljevac i tamo predvodio svetu misu. Tamo gdje ćeš od danas čekati drugi Kristov dolazak i uskrsnuće od mrtvih. Ne, to nije slučajno, to su sitne Božje niti koje je Onaj koji te je stvorio ispleo u tvojim zadnjim ovozemaljskim trenucima za vječnost.
Dragi Marijane, rado si primao goste: svećenike, redovnike, redovnice, laike i svakome gostu si želio da se osjeća kod tebe dobrodošao i poseban. Na početku tvoga novoga života želimo i molimo da ti u nebeskom Domu, naš Bog bude dobar domaćin kojega ćeš slaviti svu vječnost zajedno sa Svima Svetima u proslavljenoj Crkvi.
Ispraćamo te s molitvom da ti Krist bude blag sudac i neka te obilno nagradi za tvoje vjerno svećeničko služenje. U radosnom iščekivanju ponovnog susreta s tobom u kući Oca našega na nebesima neka ti je blagoslovljena vječnost! Počivao u miru Božjem. Amen.
Mario Sanić, dekan i župnik u Velikoj
Za Posavinu.org priredio Pejo Gašparević