SINIŠA GLAVAŠEVIĆ NIJE BIO NOVINAR OPĆE PRAKSE, NJEGOVO JE NOVINARSTVO IMALO VIŠU TO JEST LITERARNU DIMENZIJU. Na današnji dan prije 30 godina (20. studenoga 1991.) na Ovčari je ubijen novinar, ratni reporter iz Vukovara Siniša Glavašević, kolega iz studentskih dana na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Siniša je bio živahan, dinamičan ali to kod njega nikad nije prelazilo u pretencioznost jer je znao upravljati vlastitim postupcima. Na poseban način Siniša je bio zabavan i društven, no uvijek zanimljiv, a nikad banalan. On je bio opozicija banalnostima i trivijalnostima.
On je jako puno čitao literaturu - cijenio je misaonost i mudre izreke. Siniša je iznimno detaljno vodio računa o svojem izražavanju - njegovao je dotjeranu rečenicu. Izvrsno je poznavao zakonitosti dobre stilistike i prakticirao ih je i u svojim pisanim uradcima i u svojoj usmenoj komunikaciji. Siniša Glavašević nije bio novinar opće prakse, njegovo novinarstvo je imalo višu to jest literarnu dimenziju. Z
a Sinišu se može reći da je bio literata u novinarstvu i novinar među literatima.
Siniša Glavašević je znao temeljito čitati i život, te je i iz tog "štiva" on izvlačio zaključke i spoznaje. Ignorirao je površnost i plitkoumnost. Siniša je odbacivao blijede fraze i stereotipe koji su otupljivali intelektualnu britkost.
Siniša Glavašević je posjedovao iznimno radoznao duh, uporno je radio na samousavršavanju i profiliranju SVOJEG JA.
Priznajem kako i 30 godina nakon smrti Siniše Glavaševića svakodnevno intenzivno razmišljam o njegovom originalnom novinarsko-literarnom angažmanu. To me inspirira i daje mi poticaja da ne trošim energiju na nevažnosti koje uporno lebde oko nas kud god se krećemo.
Siniša Glavašević je ostavio dubok novinarski trag i simbol je hrvatskog ratnog novinarstva.
Nakon rata obavljena je ekshumacija masovne grobnice na Ovčari i tu su pronađena tijela Siniše Glavaševića, te njegovog prijatelja novinara Branimira Polovine i francuskog dragovoljca Jean-Michel Nicoliera. Siniša Glavašević je pokopan na zagrebačkom Mirogoju pored tijela svojeg prijatelja Branimira Polovine.
Ja gotovo svake godine odem sam samcat na Ovčaru, zapalim svijeću i u dubokoj sabranosti pomolim se za Sinišu na mjestu spomen obilježja gdje su izvršena masovna ubojstva a u tim likvidacijama strijeljan je i Siniša. Njegovu mamu zvao sam Teta Cecilija i dok je bila živa nekoliko puta smo razgovarali telefonom da joj dadnem kakvu takvu utjehu jer osim što je u ratu izgubila sina Sinišu stradao joj je i muž (Sinišin otac) kojeg je prvi susjed (pripadnik srpske paravojske) na početku rata uhitio i odveo u nepoznato - i dan danas se ne zna za njegove kosti. To je bolna obiteljska tragedija. Svaki moj razgovor s Teta Cecilijom završio je njenim plačem koji je i mene ganuo pa su mi klizile suze niz lice.
o izlasku iz opkoljenog Sarajeva krajem 1992. godine sa zrakoplovom UNPROFOR-a (pod ingerencijom NATO-a) i tadašnjim predsjednikom Vlade BiH Milom Akmadžićem, početkom siječnja 1993. godine moja redakcija mi je platila višednevni boravak u Zagrebu jer je tada postojao veliki interes medija za moja svjedočenja i iskustva u opkoljenom Sarajevu. Boraveći u Zagrebu tada sam davao izjave i intervjue medijima i gostovao u više radijskih i TV emisija - među ostalim i u tadašnjoj kultnoj emisiji HTV-a Slikom na sliku koju je vodio novinar i moj dobri kolega Denis Latin.
Za vrijeme tadašnjeg boravka u Zagrebu otišao sam u sjedište Hrvatskog novinarskog društva i razgovarao sam s tadašnjim tajnikom društva Mariom Bošnjakom kojem sam predložio da se uvede svehrvatska novinarska nagrada koja bi obuhvaćala domovinske novinare u RH i BIH ali i one u Dijaspori, a koja bi nosila ime Siniše Glavaševića. Gospodin Bošnjak mi je rekao kako je to jako dobra ideja ali da treba voditi računa kakao je Sinišin sin Bojan tada bio dječak pa bi bilo dobro realizaciju te ideje odgoditi za kasnije vrijeme kada Bojan odraste. Prihvatio sam to posve razumno promišljanje. Tu ideju sam u novinarskim krugovima obnovio prije dvije godine i naišla je na dobar prijem. Međutim, došla je covid pandemija koja je stopirala mnoge stvari pa i tu zamisao.
Za Posavinu.org piše:Pejo Gašparević
20. studenoga 2021.