26
Thu, Nov
9 New Articles

Ružica Kopačević - Miličević
Typography

 Nije lako biti roditelj. Ali ni dijete. Pogotovo ako i jedni i drugi imaju migracijsku pozadinu. Toga sam postala svjesna tek kad mi je prvo dijete krenulo u vrtić. Rekli su joj da ne zna napisati svoje ime. Uvjeravali su je da se Karla piše sa C . Ona je i dalje govorila da se piše s K. Vratila se uplakana, bacila se na pod, i rekla da više neće ići u vrtić. Rekla sam joj da ćuti, da je svejedno kako je zovu samo nek je ne tuku. Ni mene nisu zvali po imenu, pa što mi fali. Ovo nije naša zemlja i mogu nas zvati kako god hoće.


Znala sam da to nije u redu, ali sam tada vjerovala da tako mora biti. Šutala sam i oponašala druge kako ne bi upadala u oči. Bolje i to nego da nas protjeraju u porušenu Bosnu. Tek danas, nakon dvadeset godina, odlučila sam da progovorim, da se obratim učiteljima koji našu djecu uče trpljenju, i permanentno pokazuju gdje im je mjesto.

Ne-poštovani učitelji, ovo što sada pišem, je ono što sam vam u mislima već bezbroj puta rekla. Tada su mi nedostajale riječi, Vaše Njemačke riječi, da vam kažem što mislim o vama i vašem pedagoškom odgoju, o vašoj ljudskosti i kompetentnosti.

Majka sam troje djece. Ja ovdje nisam rođena, niti sam tu pohađala školu i kad sam došla u vašu zemlju nisam znala Njemački jezik. Učila sam ga na tri radna mjesta, bez rječnika i tečaja. Radila sam sve što su mi ponudili kako bi ponovo obnovila našu, u ratu srušenu kuću i kako bi pomagala svoje roditelje koji su se vratili na porušeno ognjište. Usput sam rodila troje djece i time popravila natalitet vaše zemlje. A vama učiteljima time osigurala radno mjesto.

ruzica 900a

Kada sam prvi put sa svojom kćerkicom kročila u učionicu osnovne škole, jedino što sam znala reći bilo je: Dobar dan, molim i hvala.
Naročito hvala. Uvijek sam vam se zahvaljivala čak i kad ste mi govorili da su moja djeca loša.

Da li ste znali da nisam razumjela kada ste objašnjavali pravila ponašanja i školski kućni red? Nastojala sam da moja djeca u školu dolaze čista i počešljana, da imaju doručak i da redovno plaćamo sve račune.
Da li znate da me zaboljelo kad je moja kćerkica danima napamet učila pjesmicu i radovala se što će je recitirati za majčin dan? I ja sam se radovala, i ako nisam razumjela niti jedne riječi, osim one, Mutter. Čak sam joj za tu prigodu kupila novu haljinu, zbog čega se na nas naljutila gospođa Schmidt, jer moja kćerka nije obukla iznosanu haljinu koju je dobila od njene kćerke. Rekla mi je da smo nezahvalni. I da li znam, da je haljina koštala sto eura, i da trebam biti ponosna da nosi haljinu marke „Lady Asli“? Vi niste znali da sam za tu haljinu pet sati peglala veš, kod te iste gospođe.

Sjećate li se gospodine učitelju tko je odrecitirao tu pjesmu na majčin dan?

Ne, nije to bila moja kćerka, nego kćerka jedne bogate gospođe koja u crkvi svira klavir i čije dijete bez akcenta govori Njemački.

Da li znate da sam se na roditeljskom sastanku preznojavala od straha da me ne upitate nešto sto neću razumjeti? Ali, i tada sam se smješkala i zahvaljivala Vam, čak i onda kad ste ružno govorili o mome djetetu.

Da li ste znali da sam jednom, ravno s posla, dotrčala na roditeljski sastanak, i u toj silnoj žurbi sam zaboravila da izujem papuče u kojima sam radila? Ostale majke su bile lijepo obučene i mirisale su na parfem, moje izgrižene ruke mirisale su na sredstvo za čišćenje wc šolje. Svi su mi se smijali. Čak ste me i Vi čudno gledali. A moje dijete je pognute glave zurilo u pod. Da li znate kako se tada osjećalo? A ja sam se i tada samo smiješila i pretvarala da mi je svejedno kako me gledate.

Uvijek sam klimala glavom i sve Vam bezuvjetno vjerovala. Možda bi Vam vjerovala i danas, da moga sina niste kaznili samo zato što nije zlostavljač životinja.

Znate li zašto ste ga kaznili? Ako ste zaboravili, ja ću Vas na to podsjetiti. Bilo je to onda kad mu je domorodac, Bio-Nijemac, pokazao video na kome kolje zeku. Moj sin ga je molio da to ne čini, da ugasi mobitel. "Domorodac" ga nije poslušao i dalje se grohotom smijao i prstom pokazivao na video, na kome on i njegov prijatelj, režu grkljan malom bijelom zeki. A on ga je odgurnuo i rekao: Što ti znaš Jugo!

Zeko je iskrvario na you tube, a moj sin je digao ruku na njega. Znam da to nije opravdano. Ali znate, to nije prvi puta da su mu rekli da ćuti, da je Jugo, i da on ništa ne zna.
Moj sin je kažnjen, suspendiran je iz škole, a koljač životinja je nagrađen, i ako svi znamo da je u Njemačkoj zlostavljanje životinja zabranjeno i kažnjivo djelo.

Taj zlostavljač životinja je ostao u razredu. Na sve to ste samo hladno i nezainteresirano rekli: Bio je to ispit zrelosti, djeca to rade u pubertetu. To svi moraju proći. A nikad se niste pitali kroz što prolaze naša djeca s migracijskom pozadinom.

Sram vas bilo, gospodine učitelju! Zar se ne znate stidjeti? Znam da imate psa, što mislite da ga malo porežemo po vratu, pustimo mu krv, snimimo mobitelom i stavimo na you tube. Da li bi ste tada rekli da je to samo bezazleni ispit zrelosti?

ruzica 900a

Znate, nije to prvi put da djeca s ruksakom na leđima budu kažnjena, da žrtve budu proglašene počiniteljima, a da se nitko ne upita što je razlog njihove „agresivnosti“.

Još i danas se sjećam dana kada je Nuržan, moja ondašnja radna kolegica, uplakana došla na posao. Kada smo je pitali što je, rekla je: „Izbacili Adema iz škole, i plačući nastavila, neka, to je zaslužio, udario je Filipa.“

Jadna Nuržan, nije znala da su nad njenim sinom godinama radili mobing, pljuvali ga na autobuskoj stanici i vikali mu: „Ti si Turčin, idi odakle si došao“. A kud bi Adem mogao da ode, kad je rođen u Berlinu, baš kao i Filip, čak u istoj bolnici. Obadvojica igraju nogomet i slušaju istu muziku, jedino što Ademova mama nosi maramu. Trpio je to Adem godinama, ali kad su mu opsovali majku, nije izdržao da ostane miran, da opet proguta vatru, da zakopa svoje riječi. Udario je Filipa, poslije čega je suspendiran iz škole.

Hvalite odlikaše, vaše miljenike i miljenice, čiji roditelji imaju novaca da im plaćaju dodatne sate. Našoj djeci nema tko pomoći, mi loše govorimo Njemački. Oni moraju da se snalaze sami. Rijetko ih hvalite, osim ako njihove mame naprave dobar burek ili tortu za neku od školskih proslava.

Mome sinu, koji je prijatelju dao bilježnicu da prepiše zadaću, ste rekli: To samo možete raditi na vašem Balkanu, ovdje vlada red i disciplina. A one koji nikome ne daju da prepisuju, koji nemaju solidarnosti, hvalite. Znate li gospodine učitelju kako kod nas zovu takve koji ne pomažu svojim školskim drugovima? Zovu ih šupcima.

Je li Vam itko rekao da većina nas radi na dva mjesta, kako bi se mogli nositi u korak s vama, da većina Jugo-očeva ne viđa svoju djecu po pet dana jer rade u smjenama? Znate li da sam ja novinarka i da čistim vaše WC-eove, i radim najgore poslove iako sam obrazovanija od vas.

Psujete nas što naša djeca previše gledaju televiziju, i to još na maternjem jeziku. Nama nije dozvoljeno da sa svojom djecom u školi govorimo maternji jezik. Dopustite da ga bar uče preko televizije, kad ne mogu od nas, jer dok naša djeca gledaju televiziju mi skupljamo snagu za drugo ili treće radno mjesto. Mi nemamo vremena da razgovaramo s našom djecom, mi to ne stižemo, jer moramo da izgradimo sve vaše kuće, da počistimo sve vaše klozete, da vam plaćamo porez i boravišnu vizu. Vi ništa ne plaćate, jer živite u svojoj zemlji.

Mi se ne možemo igrati s našom djecom i čitati im uspavanke, jer dok oni spavaju, mi radimo u trećoj smjeni. Ne volimo mi novac, kako nam to često podvaljujete, mi se samo borimo da nadoknadimo što ste vi naslijedili.
Mi nemamo ime u ovome gradu i ovdje nas nitko neće prepoznati i reći: To je sin ili kćerka onog ili ovog cijenjenog gospodina. Mi se samo borimo za budućnost naše, i vaše djece. Oni su i vaša djeca. Oni će i vama uplaćivati penzije i osigurati bezbrižnu starost.

Za vas pedagoge je normalno da su djeca umrežena, da svi imaju kompjuter, čak im na školskom portalu stavljate domaću zadaću. Zar ste zaboravili da među vašim učenicima ima djece iz Sirije i Afganistana i da njihovi roditelji nemaju kompjuter. Što mislite kako će oni uraditi domaću zadaću?

Jeste li se ikada upitali kako se osjeća dijete koje jedino u razredu nema markirane patike, nego nosi tuđe, i čiji roditelji ne idu na Wellness, i ne lete više puta godišnjem u druge zemlje? Mi nemamo velike kuće s vrtovima i bazenom, živimo u stambenim zgradama bez lifta, naša djeca žive u jednoj sobi sa svojom braćom i sestrama, dok vaša djeca dijele sobe samo sa kućnim ljubimcima.

Da li vam je palo na pamet, da, kad takva djeca prerano zapale cigaretu, popuše joing, probaju alkohol, da to čine zato što je za mnoge to jedini i najjeftiniji način da budu prihvaćeni, da budu cool , da imaju osjećaj vrijednosti i pripadnost.

Gospodo učitelji, mogla bih vam još satima pisati, ali mislim da je i ovo dovoljno, neću vas više gnjaviti, ionako me nećete ozbiljno shvatiti, samo ću vam za kraj postaviti jedno pitanje:

Da li ste ikada pitali svoje učenike s migracijskom pozadinom, da li ste im vi uzor u životu?
Ako niste, bolje nemojte!

Za Posavinu.org piše Ružica Kopačević-Miličević