Predsjednik Republike Srpske (RS) Milorad Dodik i bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović svojim angažmanom promiču politički istok. To su potvrdili najnovijim aktivizmom-Dodik upornim zauzimanjem za proglašenje vojne neutralnosti Republike Srpske što je Parlament tog entiteta uz bojkot oporbe i prihvatio, a Izetbegović svojim podsjećanjem kako je njegov otac Alija ostavio Bosni i Hercegovinu „u amanet“ sadašnjem turskom predsjedniku Recep Tayyipu Erdoganu.
Piše: Pejo Gašparević
Donošenjem odluke o vojnoj neutralnosti RS-a Dodik i njegovi sljedbenici poslali su otvorenu poruku NATO-u kako ga ne žele na području Bosne i Hercegovine a to je politički avanturizam visokog intenziteta kojem oporba u RS-o nije željela dati legitimitet. Izmičući se od takve odluke oporba u Republici Srpskoj je s jedne strane signalizirala kako njoj priča o NATO članstvu i nije tako mrska, a s druge strane gurnula je Dodika i njegove pristaše u poziciju njihova još očiglednijeg antizapadnjaštva koje ni do sada nisu skrivali.
Političkom demonstracijom antizapadnjaštva očitovanom kroz protuNATO-ovsku odluku Parlamenta RS-a, Dodik i društvo se zapravo deklariraju kao promotori istočnih vrijednosti nesklonih Zapadu. Treba primijetiti kako se odluka Dodikovaca o vojnoj neutralnosti RS-a podudara s višednevnom posjetom hrvatske predsjednice Kikinde Grabar Kitarović Rusiji gdje su je državni čelnici predsjednik Vladimir Putin, premijer Dmitrij Medvedev i poglavar Ruske Pravoslavne Crkve (RPC) Kiril primili s dojmljivim uvažavanjem. Ako je odluka Dodika i njegovih o vojnoj neutralnosti RS-a prožeta eventualnom ljubomorom i nakanom da svojim antiNATO-ovskim dodvoravanjem Rusiji zasjene tu posjetu hrvatske predsjednice, onda možemo govoriti o političkom provincijalizmu Dodika i njegovom nerazumijevanju krupnijeg diplomatsko-političkog dinamizma.
Izetbegović (junior) svojim pokušajem oživljavanja „amaneta“ po kojem njegov otac Alija isporučuje BiH u nasljedstvo sadašnjem predsjedniku Turske Erdoganu još jednom deklarira svoju naglašenu privrženost Erdoganu. Načelno govoreći, Izetbegovićeva sklonost Erdoganu i ne mora nužno biti sporna, ali uzmu li se u obzir Erdoganove prepoznatljive nesklonosti prema Europskoj uniji, onda aplaudiranje turskom predsjedniku poprima delikatniju dimenziju.
To sugerira kako Izetbegovićeva privrženost Erdoganu dolazi u sukob s njegovim deklarativnim zauzimanjem za ulazak BiH u Europsku uniju. Drukčije rečeno, u geopolitičkom smislu Izetbegović dolazi u sukob sam sa sobom, jer ne može se istodobno gurati Bosnu i Hercegovinu „u amanet“ Erdoganu i priželjkivati članstvo BiH u Europskoj uniji. Erdoganov „amanet“ i članstvo u Europskoj uniji u sadašnjim su geopolitičkim okolnostima u opoziciji jedno prema drugom. Čini se kako Izetbegović svojom dvostrukošću želi sebe u očima Zapada projicirati kao europejca dok vlastitim aktivizmom pokušava na Balkanu prošvercati Erdoganovo istočnjaštvo.
Izetbegovićevo posezanje za Alijinim prepuštanjem Bosne i Hercegovine „u amanet“ Erdoganu dogodilo se u povodu obilježavanja 14. godišnjice smrti Izetbegovića seniora kada je sarajevskoj publici premijerno prikazan turski dokumentarni film naslovljen „Alija, posljednji bedem islama.“ Bošnjački politički milje oblikovao je predodžbu o Aliji Izetbegoviću kao neprikosnovenom borcu za multietničku Bosnu i Hercegovinu, no to ne potvrđuje naslov ovog turskog dokumentarnog filma u kojem se uz Alijino ime uopće ne spominje Bosna i Hercegovina nego se navodi njegova uloga u islamu. Takav pristup je legitiman i treba poštivati vjersku orijentaciju Alije Izetbegovića.
No, Izetbegović u formalnom smislu nije bio vjerski vođa nego je u zamršenim okolnostima raspada bivše Jugoslavije i svrgavanja komunizma bio politički vođa bošnjačkog (tada Muslimanskog) naroda u BiH i obnašao je najvišu državnu dužnost predsjedatelja Predsjedništva BiH. Tursko filmsko reduciranje Alije Izetbegovića na pojam islama rađa pitanje- gdje je u toj priči (naslovu) Bosna i Hercegovina i njena multietnička narav o kojoj je Alija retorički toliko grmio? Nije li u ovako kreiranom naslovu, vezivanjem Alijinog imena samo uz islam, zapravo pohranjen i stvarni Alijin prioritet. I ne samo njegov.
Ako je Alija „bedem islama,“ onda i kršćani (katolici i pravoslavci) u BiH imaju pravo na svoje „bedeme.“ Bez ljutnje!
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
21. listopada 2017