Smrt iznimnog glazbenika i čovjeka Olivera Dragojevića uzdrmala je hrvatsko nacionalno biće, kako ono u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tako i ono u dijaspori rasuto diljem kugle zemaljske. Oliverov odlazak rastužio je i ljubitelje glazbe iz drugih naroda na govornom području Jugoistočne Europe gdje se dodiruju slični jezici. To govori o Oliverovoj univerzalnosti koja je funkcionirala na principu: svoje volim tuđe poštujem.
Piše: Pejo Gašparević
Ta vrsta univerzalnosti stavljala je Olivera tijekom Domovinskog rata u poziciju obilaženja hrvatskih branitelja, a nakon rata konzumirajući taj princip on odbija gostovati u Beogradu zbog agresorske politike Miloševićevog režima ali istodobno njegova je glazba slušana u Beogradu i Srbiji. To znači kako su Oliverova glazba i njegov princip "svoje volim tuđe poštujem" bili jači i od ratova. Osobno smatram kako princip "svoje volim tuđe poštujem," može biti ona vrsta terapije koja će iscjeljivati međunacionalne ili međuvjerske netrpeljivosti na Balkanu jer taj princip vrije iz života i ima snagu istodobnog njegovanja posebnosti i miroljubivog susretanja s drugim i drugačijim. Za razliku od lažnog "bratstva i jedinstva," kojeg su arhitekti komunizma nametnuli "odozgo" kao ideološku alatku za reklamiranje njihove "crvene vlasti," princip "svoje volim tuđe poštujem" je kreacija "odozdo" i niče iz realnog života. "Bratstvo i jedinstvo" je blef i ideološki konstrukt, a princip "svoje volim tuđe poštujem" je produkt izvorne životne dinamike.
Gašparević ispred kuće Olivera Dragojevića u Vela Luci na Korčuli na dan Oliverove sahrane
Priznajem kako sam osobno imao sreću poznavati Olivera Dragojevića. Ponizno izjavljujem: impresionirala me njegova jednostavnost i spontanost. Oliver je bio velemajstor jednostavnih kratkih rečenica koje su nastajale spontano. On se u razgovoru nikad nije stavljao iznad sugovornika nego je uvažavao i učtivo slušao svakoga s kim je razgovarao. Katkad mu se znala omaknuti i poneka "sočnija" riječ ali i to je, izgovoreno iz njegovih usta, zvučalo Oliverovski duhovito, a ne priprosto. Još me drmaju dojmovi s njegovog ispraćaja, najprije na prepunoj splitskoj Rivi (31. srpnja 2018.), a dan kasnije (1. kolovoza 2018.) i njegovoj rodnoj Vela Luci. U mnoštvu nezaboravnih situacija, ipak dvije su mi se slike posebice urezale u memoriju.
Slika broj 1. - prizor isplovljavanja katamarana s Oliverovim lijesom ispred prepune splitske Rive. Potišteno promatram tu neponovljivu situaciju. Katamaran s Oliverovim lijesom, u pratnji njegove obitelji, oživljava u meni sliku Biblijske korablje na kojoj plovi Noa s misionarskom ulogom spašavanja naroda od propasti. Oliverov katamaran koji ga je iz Splita odvezao na posljednje počivalište u Vela Luku stvara u meni doživljaj ovovremene Noine korablje.
Biblija kaže kakao jednog dana reče Gospodin Noi: "Uđi u korablju s cijelom svojom obitelji jer tebe samo nađoh pravedna pred sobom u svom ovom naraštaju!"
Biblijska Noina plovidba na korablji rezultira sljedećim Božjim blagoslovom: "I blagoslovi Bog Nou i njegove sinove i reče im: 'Rađajte se i množite se i napunite zemlju!'"
I dok mi se u glavi roje usporedbe Oliverovog katamarana i Noine korablje primjećujem još jednu sličnost - Oliver ima tri sina, upravo kao i Noa. Ako su Noini sinovi Biblijska metafora za nadolazeće naraštaje kojima Bog poručuje: "Rađajte se i množite se i napunite zemlju," onda se i Oliverovi sinovi u ovoj priči mogu interpretirati kao ovovremena metafora novih naraštaja Hrvata kojima se poručuje:"Rađajte se i množite se i napunite zemlju!" Jer, zemlja Hrvatska i ondje u BiH gdje stoljećima žive Hrvati, postaje sve praznija i praznija. Traži se šok terapija za zaustavljanje tog pražnjenja.
Slika broj 2. - prizor is kafića "Cesarica" u Vela Luci u koji sam ušao nakon što sam se vratio s posljednjeg ispraćaja Olivera na mjesnom groblju Sv. Roka. Uletio sam u kafić "Cesarica" kako bi što žurnije napisao izvješće o Oliverovom pokopu ali unutra je sve krcato. Tu su Gibonni i društvo, atmosfera spokojna, puštaju se preko razglasa Oliverovi hitovi. Kažem domaćinima kako žurno trebam napisati izvješće te mi je potrebno samo pola metra prostora kako bih mogao koristiti laptop i diktafon. Ljubazni domaćini odmah mi osiguravaju mjesto. Bacam se na posao, počinjem pisati izvješće. Oliver pjeva a u kafiću mir kao da smo u crkvi na misi. Dok sam pisao izvješće preko razglasa su se nizali Oliverovi hitovi: "Ča je život nego fantažija," "Moj galebe," "Oprosti mi pape," "Nadalina," "Neka se drugi raduju," "Pismo moja," "Ništa nova," "Vjeruj u ljubav," "Moje prvo pijanstvo," "Skalinada," "Malinkonija," "Tko sam ja da ti sudim," "Nocturno" i "Morski vuk."
Precizno sam vodio evidenciju otpjevanih pjesama dok sam pisao izvješće. Izlazeći iz kafića zaključujem: ovo je jedna od najboljih misa na kojoj sam ikad bio, ovo je jedna od najboljih propovijedi koju sam ikad čuo. Kafić "Cesarica" u Vela Luci tom se prigodom za mene pretvorio Oliverovu katedral
u, a pjesme s razglasa bile su Oliverova propovijed o životu.
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
3. kolovoza 2018.