Sviđa mi se pomisao na valove i kretanje. Na živo tkivo. Na promjenu bez povratka nazad, ali s pogledom na prošlost, na izobilje iskustva i informacija koji se u njoj nalaze. Pomisao da mogu učiti, čitati, i tako komunicirati s bezbroj nepoznatih autora, dijeliti s njima znanje i iskustvo, je fantastična. Uzimati na dar misli i ideje koje pokreću, i dijeliti ih dalje, omogućava nam da budemo svugdje, sa svima i na svakom mjestu.
Sretna sam da smijem praviti greške i da me zbog toga nitko neće kazniti. Ponosna sam kad iz tih grešaka nešto naučim.
Ispunjava me pomisao da ima još mnogo otvorenih pitanja, na koje nisu pronađeni odgovori, i da ih baš ja smijem postavljati, tražiti i nalaziti odgovore za svoj univerzum, svoje malo biće koje traga za smislom svijeta u meni.
Što je smisao moga života? Da li je to unutrašnji mir? Akcionizam? Zgrtanje materijalnih dobara, umrežavanja s ljudima, putovanja. Osnivanje obitelji? Od svega pomalo.
Ili je to samo pitanje koje se uvijek iznova postavlja na nekoj novoj raskrsnici, pred većim izazovima, onda kad smo povrijeđeni, kad gubimo, kad nestaje format u kojem smo bili zadovoljni, sretni i sigurni.
A možda je to samo igra riječi- Tko sam, i zašto sam se rodio? Zato baš ja?
Osjećaj da imam slobodnu volju, je jednostavno fantastičan, i da tom svojom voljom i svojim odlukama mogu utjecati na promjenu, dizati valove, uzburkati uvriježene stavove, dovesti u pitanje stare koncepte bitisanja, a koji nas u mnogome drže pred zatvorenim vratima plime i oseke.
Vizija promjene je iskorak u budućnost. Ona zahvata cijelo moje biće i cijeli svijet. Svi smo povezani jedni s drugima, i svi želimo promjenu.
Uzbuđuje spoznaja da je plan svijeta u mojoj glavi. U tvojoj glavi.
Raduje me što ću upoznavajući sebe upoznati cijeli svijet.
Sviđa mi se pomisao na valove i kretanje.
Na mijenu mjeseca, na tajne univerzuma. Na snagu svakog pojedinca u njemu. A naročito, što inspiraciju za promjenu mogu naći u svojoj okolini. U svojoj obitelji.
Nađi svoju inspiraciju!
Malim, ali sigurnim koracima, iskorači iz depresivne svakodnevice. Nije bitno koliko koraka ćeš napraviti, bitno je da ne stojiš u mjestu.
I puž i gazela trče. To spoznaju onda kad stignu.
Za GIP piše Ružica Kopačević-Miličević