Novouspostavljena Jadranska trilaterala, koju tvore Hrvatska, Albanija i Crna Gora, geopolitički je instrument za jačanje stabilnosti u jugoistočnoj Europi i suzbijanje ekstremizma u tom dijelu našeg kontinenta. Takvu kvalifikaciju najnovijeg savezništva između Zagreba, Tirane i Podgorice nudi deklaracija koju su potpisali ministri vanjskih poslova triju zemalja Davor Ivo Stier, Ditmir Bushati i Srđan Darmanović na inauguraciji Jadranske trilaterale upriličene u Splitu prošlog tjedna (10. veljače 2017.)
Piše: Pejo Gašparević
U toj deklaraciji trojica ministara upozoravaju na "nasilni ekstremizam, radikalizam, terorizam, hibridne prijetnje i druge sigurnosne izazove," te naglašavaju kako je potrebno jačanje suradnje da bi se u zajedničkom interesu uhvatili u koštac s tim izazovima.
"Potvrđujemo napore Albanije u uspostavi Regionalnog koordinacijskog centra s ciljem da se razvije konsolidirani regionalni pristup i platformu djelovanja za rješavanje izazova nasilnog ekstremizma," navodi se u deklaraciji Jadranske trilaterale.
Hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Stier je tumačeći ove navode iz deklaracije istaknuo kako je suzbijanje ekstremizma, radikalizma i terorizma "u sigurnosnoj dimenziji i daljnjem razvoju NATO-a jedno od ključnih područja gdje vidimo mogućnost daljnje suradnje" triju zemalja.
Ovakva preventivna usredotočenost ministara vanjskih poslova Hrvatske, Albanije i Crne Gore na sigurnosne ugroze koje potencijalno prijete jugoistoku Europe označavaju prodor NATO-ovih sigurnosnih standarda ne samo u zemlje članica Jadranske trilaterale nego i susjedne zemlje.
Nema slučajnosti u činjenici što je upravo Albaniji povjerena uloga domaćinstva za Regionalni koordinacijski centar koji se, kako je rečeno, "posebno posvećuje borbi protiv radikalizma."
Jednako tako, slučajnost ne treba tražiti niti u činjenici kako novouspostavljenu Jadransku trilateralu tvore zemlje različite vjerske strukture: većinski katolička Hrvatska, većinski islamska Albanija i većinski pravoslavna Crna Gora.
Upravo ta tri vjerska opredjeljenja prožimaju pučanstvo na Balkanu, a u Bosni i Hercegovini se Katoličanstvo, Islam i Pravoslavlje stoljećima intenzivno dodiruju. Stoga novoustoličena Jadranska trilaterala svojim djelovanjem može proizvoditi učinak relaksiranja nacionalno-vjerskih odnosa u Bosni i Hercegovi ali i na Balkanu uopće.
U tom je kontekstu iznimno važna dijagnoza hrvatskog ministra vanjskih poslova Stiera koji smatra "kako je za prostor jugoistoka Europe jasan benefit suradnje Hrvastke, Albanije i Crne Gore." Drukčije rečeno, Jadranska trilaterala kani projicirati stabilnost i sigurnost na Jugoistoku Europe s euroatlantskom podlogom pošto su Hrvatska i Albanija već članice NATO-saveza, Crna Gora će, po svoj prilici, to uskoro postati, a Crna Gora je kandidat za člana Europske unije (EU) od 2010. godine dok je Albanija od 2014. godine u kandidatskom statusu za učlanjenje u EU.
Hrvatska je od zemalja iz Jadranske trilaterale trenutačno jedina članica i NATO-o saveza i EU-a pa njen angažman u toj trilaterali govori, na poseban način, i o njenoj pažljivo stečenoj geostrateškoj misiji u jugoistočnom dijelu Europe.
Treba primijetiti kako je Jadranska trilaterala nastala u okolnostima krupnih globalnih geopolitičkih preslagivanja u kojima se na udaru nalazi i jugoistočni dio Europe.
Ponovno oživjele geopolitičke ambicije Rusije i Turske adresirane na Balkan ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost Europe kao kontinenta. Stoga se logičnim čini refleks zemalja koje se vide u euroatlantizmu.
Zapravo, Jadranska trilaterala Hrvatske, Albanije i Crne Gore može se shvatiti i kao proces stjecanja dodatnih geopolitičkih mogućnosti Zapada.
U geopolitici se ništa ne događa bez svrhe. Hirovita povijest Balkana začinjena ratovima zahtjeva sofisticirano geopolitičko oblikovanje tog dijela svijeta. Balkan je kao uzbudljiva žena koju bi mnogi htjeli osvojiti.
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
13. veljače 2017.