04
Tue, Aug
1 New Articles

Ružica Kopačević - Miličević
Typography

Svi ljudi dolaze na ovaj svijet kroz tijelo žene. I svi odlaze s ovog svijeta, neki prije, neki kasnije. Niko nije ostao. Niko se nije vratio. Jedino što možemo, je da iza sebe ostavimo uredniji i pravedniji svijet. Ono što se nalazi između rođenja i smrti zove se život. Svi mi želimo živjeti svoje snove, talente i podmiriti svoje potrebe. Neki od nas nikad ne ostvare svoje snove, neki samo djelimično.

Nažalost, većina ljudi na našoj planeti, ne podmiri čak ni osnovne životne potrebe. Još uvijek na svijetu umiru djevojčice samo zato što žele ići u školu. Zbog slobode mišljenja i pripadnosti nekoj vjerskoj skupini ili manjini podjednako stradaju žene, djeca i muškarci. Kršćani, Muslimani, ateisti, Budisti. Građani ovog planeta.ruzica zid

Kroz svoj rad sam upoznala ljude iz cijelog svijeta, naročito one koji su zbog rata ili ostalih oblika nasilja i diskriminacije napustili svoju domovinu. Još nikad nisam srela niti jednog čovjeka koji nije želio da stvori topli dom i obezbijedi dobro školovanje svojoj djeci.
Gledala sam ih kako plaču, slušala kako se zahvaljuju, raduju i tuguju, i u njima sam uvijek iznova prepoznavala sebe. Sebe u njima i njih u sebi.

Mnogi od njih su traumatizirani, i još uvijek trpe posljedice tih trauma. Nemaju iste šanse na ostvarenje. Zakoni za strance su sve strožiji. Put do uspjeha je trnovit. Prvo učenje jezika, čekanje na radnu dozvolu ili pristupu tržištu rada, potom rad na najmizernijim poslovima, često ispod sopstvene stručne spreme, a ako morate raditi nostrifikaciju, onda morate dobro zapeti, spremati ispite, odraditi praksu i nerijetko uzdržavati obitelj. Većina migranata ima nekoga u domovini o kome se brine i na taj način indirektno utiču na razvitak svoje zemlje.

Upoznala sam samohrane majke, koje su pretrpjele nasilje, a koje se ni po čemu ne razlikuju od austrijskih samohranih majki. Žive na minimumu egzistencije i još se uz to bore se protiv raznoraznih predrasuda koje društvo ima prema samohranim majkama.
Nije lako biti stranac, pogotovo ako nisi u svim sferama života ravnopravan sa domaćim stanovništvom, a da ne govorimo o svakodnevnoj diskriminaciji zbog boje kože, stranog prezimena ili vjerske pripadnosti.

Ono što me naročito zaboli, je činjenica, da mnogi od nas, kad ostvare svoje poslovne ciljeve ili materijalno napreduju, zaborave ko su i kakav im je bio početak. Često se baš iz redova bivših izbjeglica mogu čuti nelagodovanja protiv „novih izbjeglica“, kao i nerazumijevanje za njihovu situaciju.
A baš mi, sudbinska rodbina, trebali bi imati moralnu obavezu prema manjinama, prognanima, prema onima koji se iz raznoraznih razloga ne mogu i ne znaju artikulirati.

Srela sam ljude koji se bore za zaštitu životinja, i one koji se bore za očuvanje rijetkih biljnih vrsta. To čine zato što se ni biljke ni životinje ne mogu boriti same za sebe.

Za razliku od njih, čovjek ima svijest o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, znači sve ono loše što se desilo u povijesti čovječanstva treba da mu posluži kao štivo iz koga će izvući pouku. Mi treba da se razvijamo, očovječujemo i da prekinemo ponavljati iste greške.

Na koncu, ne moramo biti vođe velikih pokreta, i nosati transparente na mitinzima, dovoljno je da dignemo svoj glas protiv nacionalizma, diskriminacije i fašizma u našoj kući ili krugu prijatelja, i da se prestanemo ponašati tako kao da je moj narod, moja nacija, moja religija najbolja na svijetu. To je jadno. Svi smo mi rijeke, rječice, i pritoke jednog izvora. Samo su nam putevi drugačiji.

Ne mislim da se za ljudska prava bore samo oni koji demonstriraju na ulicama, još manje vjerujem u one koji samo lajkuju i šeraju stranice za promicanje ljudskih prava.
To je ubjeđenje koje se živi.
To sam naučila od mojih, skoro nepismenih, baka. U njihovim kućama su utočište nalazili „cigani“(Romi), osobe koje su živjele same i o kojima se niko u mjestu nije brinuo. Nisu pričale o njihovim pravima, davale su im pravo i zapravo.

Jako sam ponosna što mogu javno da izrazim svoj stav, i podignem svoj glas u borbi za ljudska prava, a još sam ponosnija na sve vas koji to činite svakodnevno tamo gdje živite i radite.
Ne bojte se, niste sami!

Za GIP Ružica Kopačević-Miličević